Merkurova_kći

Jedna od ljepših uspomena na djetinjstvo je bila noć sa Badnje večeri na Božić, kada je po priči moje mame, Isus posjećivao svu dobru djecu i donosio im poklone. Svake godine sam se potajno nadala da sam zaista bila dobra, te čekala svoj paketić sa "neba". I tako, jedne godine sam morala da se zaključam u sobu, jer Isus ne smije da me vidi. Nije mi bilo jasno zašto je takav te neće da se upozna sa mnom, a ja mu se toliko radujem. I bila sam potajno ljuta na njega što je prevalivši toliki put izbjegavao naš susret. I postavljala sam sebi milion pitanja, od toga da li jaše i on na irvasima ili dodje nekim drugim prevoznim sredstvom, pa sve do toga kakvi li su to butici na nebu, kada uvijek pogode šta mi treba. Sakrili smo se u sobi svi koliko nas ima, kada se čulo malešno zvonce. Srce mi je lupalo kao ludo i šaptala sam tiho "Evo ga!", dok se moja mama smijuljila a nisam mogla shvatiti zašto. I ponovo je zazvonilo zvonce da nam da znak da odlazi, a ja sam se na

Ljudi nerijetko kažu da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Da moj život nije krenuo u tom smjeru, možda nikada ne bih shvatila značenje tih riječi. Zahvaljujući fudbalu, postala sam ptica selica, te naučila svaki grad doživjeti kao svoj dom. Naučila sam se prilagodjavati lako, upoznati druge kulture, steći prijatelje koji su mi dokazali da ni religija kao ni boja kože ne čini nekoga čovjekom. Naučila sam da se pozdravljam bez suza, da živim trenutke, ne odredjene datume.  Fudbal mnogi smatraju razonodom, dok je za mene on ŽIVOT.  Fudbal su selidbe. Fudbal su druženja. Fudbal su porazi. Fudbal su neprospavane noći i onaj sudija koji nekada nije fer. Fudbal su pobjede, iza kojih stoji mukotrpan trud. Treninzi po kiši, kao i oni na +40•. Fudbal su ljetovanja u decembru, Uskrsi, Božići, slave...u tudjim stanovima, u nepoznatim gradovima, daleko od porodice. Fudbal su rodjendani koje nekada čekaš sam, novogodišnje noći koje nikada ne možeš planirati unaprijed. Fudbal

Živimo u takvom vremenu, da mi je gotovo sve postalo normalno.  Normalno mi je da se neka Marija vjenčala sa tamo nekom Anom. I to da se ljudi nakon 40 godina braka razvode. Normalno mi je i da neki Ričard očekuje bebu sa svojim dečkom. Kao i to da tamo neki Predrag iz Bijelog Polja, po zanimanju moler, ide živjeti na Mjesec, jer valjda tamo ima više posla. Normalno mi je mnogo toga, sve nekako shvatam i rijetko se kada iznenadim, ali ono što me iznova šokira jesu LANČANE PORUKE.  Zapravo ne poruke, već ljudi koji ih šalju.  Makar jednom u 10 dana mi stigne u inboxu pisamce od tamo neke Perside, Dragice, Rajke...u kom piše kako ga šalje samo dragim osobama (zaista sam polaskana) te da nekog andjela, ružicu, srce i slično moram u roku od par sati poslati na par brojeva, ali ne samo to, nego ih i vratiti njoj (ponovo???) . U suprotnom me čeka neka nesreća, kao i nju koja mora da ispuca bonus od 10 vraćenih poruka.  I gledam tako, pa se pitam, Bože šta bi Karl Jung rekao

Onog trenutka kada oprostimo ljudima koji su nam nanijeli nepravdu, kada loše stvari spakujemo u jednu veliku torbu i ostavimo je daleko, u šumi zaborava. Onog trenutka kada se usredsredimo na cilj i svoje želje i prestanemo da se uporedjujemo sa drugima. Tek tada ćemo skinuti okove gorčine i živjeti svoj život onako kako želimo. Svako od nas nosi neko breme. Razlika je jedino u načinu na koji se nosimo sa lošim stvarima koje nam se dogadjaju. Uspješni ljudi svaki problem vide kao novu lekciju i zahvalni su na svemu što im život nudi, dok se neuspješni dave u jezeru svojih suza i krive okolinu za sve što im se dešava. Često, nemoćni da promijene realnost, postaju oholi i naelektrisani destruktivnom energijom koja im ne dozvoljava da naprave korak ka nečemu boljem. Uspješan čovjek nikada se neće osvrtati za sobom i računati šta mu fali u životu, niti će dozvoliti sebi da ga obuzme zavist i zloba. On će svoju energiju usmjeriti ka ostvarenju novih ciljeva i kao feniks, ustati nakon

Ja sam užasan filantrop. I strastveni zaljubljenik u psihologiju. Vječiti pisac. Često pronalazim ljude, ili oni pronalaze mene. Uvijek su me nekako "slučajno" nalazile duše koje se samo žele izjadati.  Često i potražiti savjet. A ja imam tu "žicu" da se u datom momentu poistovjetim sa njima. Smatram da smo svi ovdje došli sa nekom namjerom. Moja je zasigurno bila da saslušam, te posavjetujem onako kako bih savjetovala sebe. Tudja iskustva su moja vječita inspiracija.  Ima nekih petnaestak godina da sam je upoznala. Svoje godine je nosila bez problema. U teget kompletu ravnog kroja. Sa očima boje svježe košene trave i zagasito crvenim loknama koje su vrcavo dodirivale njena pleća. Bila je udata već dugi niz godina, u srećnom braku, majka dva sina. Al' postojalo je u njoj nešto što je bacalo sitnu sijenku na svaki njen osmijeh. To nešto je nosila u jednom kutku svog srca, ne dozvolivši godinama da ga ukaljaju. To nešto je imalo ime. I zvao se Marko. I ž

Skoro sam vidjela fotografiju na jednoj crnogorskoj stranici na instagramu, kako zamislite, neko plaća gorivo sa 10 eura sitno. Prvo sam pomislila da su ukradene, jer u suprotnom nisam vidjela razlog zbog kog bi fotografija trebala da se nadje tu gdje jeste. A onda sam shvatila da se samo radi o osobi koja je SVOJIM novcem, POŠTENO platila. Ovo me je iskreno nagnalo na razmišljane, kakav li smo mi to narod?! Čemu težimo, čemu li se nadamo? Zar 10 eura u kovanicama po 5 i 20 centi, vrijede manje nego 10 novih, papirnatih, ispeglanih? A onda shvatih da to isto radimo i sa ljudima. Da ih vrednujemo na osnovu garderobe, na osnovu imovinskog stanja. Pa se prisjetih situacije kada se djevojčica kojoj je tata svešteno lice, narugala svojoj drugarici koja nosi lažne uggsice. I ista ta djevojčica svakog dana ljubi crkvena vrata, ali odrasta u neznanju da se Bog ne ljubi tako. Prisjetila sam se situacije kada se dječak narugao drugom dječaku jer u školu dolazi autobusom, pošto mu rodite

Danas, kad smo svi prepuni obaveza, kad svi jurimo nekud, planirajući dan tačno u minut, kad nam manjka vremena za sve ono što moramo, ili mislimo da moramo završiti. Kad smo pretrpani poslom, prezauzeti nekim planovima koji trebaju biti ostvareni. Danas, kad se družimo preko društvenih mreža, kad kafu pijemo u nekom metrou, kraj nekih lica koja možda nećemo više nikada vidjeti. Zastani. Osvrni se. Obrati pažnju na sitnice. Na onu staru baku koja prodaje dvije korpice jagoda, jer toliko je imala u svom dvorištu. Hej, ne moraš ih čak ni voljeti, al' daj joj razlog da se nada da je srela svog andjela čuvara. Taj novac koji čuvaš za manikir, kafu, za farbanje ili masažu, neka bude utrošen na nešto veliko. Na nešto što će od tebe napraviti LJUDINU. I za to ne mora niko da zna. Obrati pažnju na onog pijanog čovjeka što svakog dana leži kraj obližnje prodavnice. Sigurna sam da je jednom, kao i svi mi, bio samo nečije dijete, brat, stric ili otac. Kupi mu sendvič, pruži mu svoju

Nije svako VOLIM TE ljubav.  I nije svaka burma brak.  I nije svako budjenje zaista jutro.  Ni svaka noć ne podrazumijeva san.  I nisu svi ti albumi radost. A ni slike nasmiješenih lica. Ni vodjenje ljubavi nije nužno i strast.  Ni svaki poljubac dušu ne golica. Ni ruke oko nečijeg vrata ne znače da vam taj neko pripada.  Jer... Pripadanje ne zahtijeva zajednička budjenja.  Ni zajedničke ručkove.  Ni ljetovanja.  Zajedničke odmore.  Ni fotografije na kojima su svi srećni.  Pripadanje ne znače ona djeca, koja vas moraju podsjetiti da ste porodica.  Ni kućni ljubimac kog ste zajedno birali.  Pripadanje nisu one slike dobijene na svadbi, koje krase vašu sobu. Ni kola kupljena na njegovo ili njeno ime, a koja uglavnom vi vozite.  Pripadanje nisu sve one oprane mašine, u kojima vam se garderoba grli jače i iskrenije od vas dvoje.  Ni jedna adresa, kao ni ormar podijeljen na pola.  Jer pripadati nekom može

Jedna stvar koja me uvijek iznova iznenadi je činjenica da je uskoro 2017. godina na izmaku, a da pojedini ljudi i dalje nisu naučili kako pisati odredjene riječi.  Interesantno je što nikada ne sumLJaju da su nepismeni, te sa ponosom komentarišu javno. Stoga sam odlučila objaviti jednu kratku, šaljivu pjesmicu u čast svih onih koji NEZNAJU ili NEŽELE znati.               PISMO MOJOJ DRAGOJ Kazao  BI nešto, mada NEBI SMIJO , zaljubljen u tebe dugo ja sam BIJO . Osjećanja svoja predugo sam KRIJO , pa sam te zauvijek dušo IZGUBIJO . Da nastavim dalje, jednostavno NEZNAM , bez pogleda tvog, ja tonem u bezdan. Pitam se ponekad, DALI SUMLJAŠ možda, da svi snovi moji pripadaju tebi? DALI   šanse im'o BI , da sve sam ti kaz'o, ili ni tad draga, moja bila NEBI ? NAJAČE te kažu prva ljubav boli, sto put sam se zbog tog obratio Bogu. I on mi je REKO' da ti drugog voliš, al' preboljet tebe nikako NEMOGU . Niko mi te neće voljeti ovako, srećnija bi SAMNOM t

Kad pregaziš dvadesete, te stvari krenu da se mijenjaju vrtoglavom brzinom. A ti ih posmatraš nijemo i moliš Boga da ti da snage da prihvatiš život onakav kakav jeste.  Kad pregaziš dvadesete, pa shvatiš da si konačno odrastao. Pa sretneš onog druga iz škole kog nisi vidio dugi niz godina. Jedno dijete na ramenima, drugo vodi za ruku. Pa ti maše iz daljine, a ti se pitaš otkud ti je poznat. Ej, otkud. A nekad ste dijelili klupu skupa. Danas je teži dobrih 20 kila. U kosi srebrna prašina. Ti svoju farbaš pa se ne vidi još uvijek. Kad pregaziš dvadesete, pa shvatiš da roditelji koji su nekada bili tvoji heroji, sve slabije vide. Pa ih počne boljeti svašta. A boli i tebe. Boli te duša, jer se pitaš kako odjednom zdravlje popusti. Do juče su na rukama imali gromobrane, jednim pogledom su zaustavljali kišu. Do juče je kuća mirisala na šnenokle. Danas sve rjedje, lakše je kupiti.  Kad pregaziš dvadesete, pa shvatiš da se oni koji su se tvom rodjenju najviše radovali, spremaju z

Već sam ranije pomenula kako sam zaljubljenik u psihologiju, te veoma često i čitam štiva na tu temu. E onda sa sasvim iznenada došla do zaključka, da u moru psihičkih poremećaja, treba obratiti posebnu pažnju na PSIHOPRATIJU.  Sasvim sam dobro napisala, da ne bi došlo do zabune.  Pa ko su onda ljudi PSIHOPRATE? Ova bolest je novijeg doba, stara svega par godina, ali jako je rasprostranjena i nažalost ne pridaje joj se dovoljna pažnja, mada smatram da bi trebalo. Sigurna sam da svi vi korisnici društvenih mreža, a prvenstveno instagrama, imate makar jednog PsihopRatu medju svojim prijateljima. To je osoba koja najveći dio vremena posvećuje "čačkanju" tudjih profila, jer u suštini nema svoj život. Ili ga ima, ali je jako nezadovoljna istim, te vrijeme provodi čekajući da neko od njenih prijatelja izbaci story ili novu fotografiju. Obavezno iščita komentare ispod iste, analizira po par puta, ne bi li utvrdila gradivo, ali naravno nikada neće označiti da joj se ista d

Od malena su mi kući govorili da ne mislim svojom glavom. Nikad nisam smatrala da sam neki Ajnštajn, a to sam već skapirala negdje u drugom ili trećem osnovne, kad sam na kontrolnom iz matematike dobila 5 kao kuću. I to jedina u odjeljenju. Mami je bilo čudno, pa me pitala koliko je 3x6, da bih joj ja ponosno odgovorila 72. Sjutra dan je došla kod učiteljice i zahtijevala da me ispita ponovo, za svaki slučaj i tako moju idealnu sliku o nasljedniku čuvenog Pitagore, srušila zauvijek. Osim što nisam imala veze s' mozgom kad je u pitanju računanje, razotkrivena je i moja sposobnost varanja ili što bi u žargonu rekli švercovanja, sa nepunih 10 godina, te je svaki moj pokret ubuduće bio pomno praćen. To da ne razmišljam svojom glavom je bilo potpuno opravdano, obzirom da su recimo morali jednom hitno da me vode kod Nade frizerke (koja je inače naša komšinica), da što bi Gibonni rekao "SPASI ONO ŠTO SE SPASIT DA", jer sam ja svoj talenat šišanja isprobala na sebi, tako št

Čudno je to, kako neke sitnice, zapravo potpuno nevažne...sitnice koje nam trenutno ništa ne znače, jednog dana postanu zapravo krupne stvari.  Jednog dana ćeš sasvim slučajno čuti pjesmu ili osjetiti miris koji će u tebi pokrenuti lavinu emocija. Sklopićeš oči i poput putnika kroz vrijeme, makar za trenutak biti dio nekih davno prošlih vremena, koja ti nekada nisu značila, ali su ti danas toliko draga. I kažu ljudi da je prolaznost ružna. Pa kada je ne bi bilo, čega bismo se imali sjećati? Volim tu emociju koju u meni bude sjećanja. Jer šta bi od nas ostalo kada ne bi bilo uspomena?  Volim jednu staru tortu od oraha koju je pravila moja baka, mada postoji mnogo ljepših kolača. Ali njihov ukus nema tu moć da me vrati u djetinjstvo. Drugi kolači ne grle moju dušu. Ukusni, al' prazni. Volim jedan stari Meander u Nikšiću, koji se jedva drži na svojim "nogama". Često ga sanjam, mada je prošlo nekih 20 ljeta od tada. Danas tamo žive neki meni nepoznati ljudi. U stanu k

Prije Google pretraživača, svi smo živjeli nekim iole normalnim životom. Bili smo ponekad bolesni, ali doktor bi se posjećivao samo u slučaju da babine kure ne urode plodom. Ukoliko ni pola litra domaće rakije oko bolnog grla, ili umak od bjelanaca i senfa na tabanima ne daju rezultata, tek tada bi nas majka uzela za ruku i pravac doktor. Za skidanje temperature je baba imala recept à la Fervex. A to je: isijeku ti krompir na kolutove, poredjaju ga na krpu, pa ti zavežu glavu tako da ti mozak prsne. Uz to te otuširaju dva-tri puta i mora ti bit bolje. Ja nikada moram priznati, nisam bila nešto hrabra kada je u pitanju bolest, ali se nisam ni plašila, a još manje mislila da ću da umrem čim me nešto zaboli. A onda je u naše živote sasvim tiho, ušetao gos'n Google i napravio pometnju. Bila sam fascinirana tim svemogućim pretraživačem, pa sam ga ubrzo prihvatila kao rod rodjeni. I svaku muku sam dijelila sa njim, pa i to kada me nešto zaboli. I tako jednom meni iznenada zaigra

Ljudi...niko čudniji od njih. Često su prepuni bijesa, kritike, savjeta koje dijele zavaljeni iz svojih fotelja, bez plana da budu od neke koristi. Ljudi...toliko često bilježe tudje greške, dok na svoje ostaju slijepi. Sa ljudima nikada ne znaš šta da očekuješ. Možeš biti bezgrešno biće, oni će ti i dalje pronaći manu. Ako su Boga hulili, zašto ne bi i vas? Često sam svjedok gnijevnih komentara, što na društvenim mrežama, što po gradskim ćoškovim. Svakodnevno čujem kako kritikuju nečiji rad, nečiji trud i plan da učini nešto od svog života. Dovoljno je otići na utakmicu i čuti sportske znalce kako u bijesu psuju sportiste koji za razliku od njih rade nešto u svom životu. Sa tribina znaju pametovati, nesvjesni svoje ograničenosti. Svakodnevno ti isti ljudi Ismijavaju pjesnike, pisce, muzičare, slikare, režisere...kažu nema dara za poeziju, loše piše, pjeva suviše tiho, ili nema sluha uopšte. Šta ovaj umišlja, da je Klod Mone? Nogom bi naslikao ljepše. Film koji je režirao suviše j

Da napišem ovaj tekst, došla sam na ideju nakon statusa moje drugarice. Revoltirana ponašanjem sugradjana koji su žestoki protivnici "parade ponosa", te koji dižu uzbunu zbog iste, a koji na situaciju u državi se ne oglašavaju, već se godinama prave da je sve u redu, objavila je status pun kritike, ne bi li se isti pronašli i shvatili da je vrijeme za promjene.  E pa ovako... Rodjena sam u Crnoj Gori, mada već šest godina živim u Aziji. Kao neko ko je imao priliku da se upozna i sa drugim kulturama, te sa ljudima iz svih krajeva svijeta, moram demantovati moju prijateljicu pa zaključiti da se kod nas baš dobro živi. Krenimo od Kotora, preko Budve, pa malo zastanimo u Dolini Bogova, zatim produžimo do Podgorice, pa sve do Nikšića, zatim sjevera Crne Gore.  NIKAD LAKŠE DO NOVCA : Već ranom zorom, bašte kafića počinju da se pune, a uz njih i objekti u kojima možete okušati svoju sreću, za SAMO nevjerovatnih 50 centi . Dok se Mocart  prevrće u grobu, kladionice koje