Merkurova_kći

Ovaj tekst bih posvetila svim onim pokvarenim ženama koje su odlučile biti toliko drske, te zatražiti razvod od svog bračnog druga. Nisu uzalud stari Crnogorci dijelili djecu na muško i žensko.  Na nasljednika i tudju večeru.  Na kuronju i pizdu.  Na sinčinu i abortus.  Jer žena je bre rodjena kao niže biće, i sad bi neke feministkinje to da mijenjaju.  Ono što svaka dama mora znati je, da se mužu ne protivrječi i da prava žena, niti vidi, niti čuje.  E sad... Moj poznanik Vukašin je imao jednu ne baš lijepu naviku (ali bože moj) da povremeno svoju dragu poteže za kosu od sobe do dnevne kad bi pao na kladži. Ta prokletnica se toliko derala da je par puta i policija intervenisala, ali oni bi uvijek ostajali skupa. 😍 Nije se to dešavalo suviše često, svega desetak puta u mjesecu, a povremeno bi popila šamarčić ako joj polpete ne bi uspjele iz prve, ili ukoliko bi ručak kasnio. Nije to bilo ništa prestrašno, čisto simbolični nokaut. Ali meni su nekako bili baš pre

Ja sam pola svog djetinjstva provela u jednom starom Meanderu koji je u mojim djetinjim očima bio najljepša oaza mira. Bila je to stara zgrada, sa ulazom u koju je baš svako mogao ući.  Nije bilo interfona. I uveče se nije zaključavao ulaz.  Često bi poneki samotnjak teturao se ispred, te polupijan tražio upaljač prolaznicima.  Hodnici su odzvanjali ukoliko progovoriš glasno i vrlo često šteker u ulazu nije radio, pa sam trčala do poslednjeg sprata iz nekog suludog straha od Bara, kojim su me često znali plašiti. Nisam ja znala kako to Baro izgleda, ali sam stekla utisak da je veoma ljut ukoliko nisam dobra i vjerovala sam da me čeka iza svakog ugla, te bih pomahnitalo trčala baki u naručje.  Često smo pile kafu iz malih plavih šoljica, boje neba pred suton i ponekad bi mi uz ortački mig dala da držim cigaretu, te se osjećam odraslo sa nepunih 7 godina.  Uveče je znala da mi čita priče, uz šolju toplog mlijeka i domaće krofne. Tom Sojer, vilenjaci, Braća Grim i mnogi d

Ne volim rastanke, mada sam se do sada pozdravljala ni sama ne znam koliko puta. Ne volim ih jer su mi nekako uvijek mirisali na suze. Na prolaznost. Na prekinute navike. Na nedostajanje. Na "Srećan put i čuvaj se". Na "možda nas nekada život spoji ponovo". Na "Ako jednom posjetiš moju zemlju..." Na kiseli osmijeh u kom si ugušio suze, jer ti je ovakav scenario već dobro poznat. Na poslednju zajedničku fotografiju koja služi za uspomenu. Na mjesto koje zjapi prazno, nakon njenog odlaska. Na vozove. Avione. Aerodrome. Razne autobuske stanice. Kilometre...koji vuku lance na sve četiri strane svijeta. Na neke nove ljude u tvom životu, koji pokušavaju popuniti to mjesto. A tebi krivo. Smeta ti. Jer nekim osobama nikada ne možeš pronaći zamjenu. Na iskrena prijateljstva započeta slučajno. Rastanci mirišu i na činjenicu da se možda više nikada nećete sresti. Na kristale u očima, zbog te mogućnosti. Ne volim ih baš nikako. Jer uvijek mi zag