Merkurova_kći

Godine se nanizale poput kristalnih perli na ogrlici jedne generacije. Vrijeme protutnjilo pored nas. Mislima plove uspomene sa maturske večeri, kada smo se uz čašicu zaklinjali da ćemo za nekih deset ljeta ponoviti sve ovo. Maštali smo o budućnosti, grlili se uz zvuke gitare i plakali tiho dok je u pozadini neko pjevušio riječi "I ko zna gdje...i ko zna kad..."  Prepuni snova, tek punoljetni sanjari, zagazili smo u svijet odraslih. Ostavili smo iza sebe velika drugarstva i prve ljubavi. Školske klupe pokvašene suzama, koje su imale strpljenja za sva naša umjetnička djela i sve one potpise, koje smo urezivali pažljivo, valjda iz bojazni da nas nikada ne zaborave. Napustili smo neke stare dnevnike koji su svjedoci da smo jednom, u staroj školi "Danila Kiša" i mi kovali svoje snove. I stare prozore na kojima je još uvijek trag naših očiju, skriven u prašnjavoj deceniji koja je za nama. Ostavili smo i onu prastaru zelenu tablu, izlizanu od slomljene krede. Dana

Ko su ljudi krvopije?  Sigurna sam da se svako od nas makar jednom susreo sa osobom ovog tipa. Za razliku od dupeuvlakača (o kojima sam pisala skoro) ljudi krvopije nisu lukavi i domišljati, ali su užasno naporni i dosadni. Oni žive u svom imaginarnom svijetu u kom smatraju da im vi pripadate. Ovi ljudi su ubijedjeni da ništa ne može i ne smije da prodje mimo njih, stoga očekujte da vas napadnu ukoliko ste izašli u šetnju, a niste ih zvali. Oni su uporni u svojim pozivima i porukama i smatraju da imaju potpuno pravo na to. Ukoliko pokušate da ih izbjegnete, biće frustrirani i ljuti, ali ubrzo će se vratiti na staro. Zbog svog ponašanja, oni oko sebe imaju veliki krug ljudi, ali ne i prijatelja. Konstantno mijenjaju društvo, te se trude da isto zadrže, ali svaki trud je bezuspješan. Oni će čak i nepozvani, doći na vaš rodjendan, jer će smatrati da im je tu mjesto. Ili će vam se takodje nepozvani pridružiti dok pijete kafu sa njima nepoznatom osobom. Poput pijavice će se truditi

Nije samoća buditi se sam u velikoj postelji. Ni jedan tanjir na stolu, te jedna čaša, koja pamti otiske samo tvojih usana. Ne prijatelju... Samoća je buditi se kraj nje daleke hiljadu svjetlosnih godina. I grliti je, a znati da je tudja. Onaj ko se budi sam, spreman je na nove avanture. On ih strpljivo čeka. Ja svakodnevno proživljavam samoću, dok se topla migolji u mojoj  postelji. I miriše...Na daljinu. Na bol. Na nemanje. Ne mogu da odem prijatelju, nemam ja hrabrosti za to. Sto put sam je prokleo istovremeno moleći Boga da je čuva. Nije moja ni bila nikada, jer prisustvo ne znači pripadanje. Oduvijek sam morao da se borim sa vjetrenjačama njene prošlosti. Koja uzima moju sadašnjost, bez imalo stida. Oduvijek je bila tudja, noseći okove njegove požude oko nejake šake. Mi nikada nismo poput ostalih parova zurili u daljinu, opijeni trenutkom i ljubavlju koja nas prožima. U tim momentima, znao sam da je odlutala negdje. Da ga traži dok zlatne uvojke rasipa po mom ramenu. A šta sa