Merkurova_kći

Skoro sam načula riječ DUPEUVLAKAČ, te me je to podstaklo na razmišljanje. Ko je zapravo on i kako ga prepoznati? Dakle, kao što i sam naziv kaže, to je osoba čiji je posao da gura glavu u tudje anuse, zarad sopstvene koristi. Smatram da se dupeuvlakač ne može postati, već je to "dar" koji pojedini ljudi stiču rodjenjem. Još od malih nogu smo mogli da ocijenimo ko će u ovoj oblasti dominirati. Svako odjeljenje u školi, mora posjedovati makar jednog dupeuvlakača, koji će uz domaći zadatak nonšalantno došapnuti učiteljici, da je Maja iz poslednje klupe prepisala zadatak od Nikole. Takodje, on pred svaki praznik isprazni kasicu, te razrednom starješini donese "mali znak pažnje". Ova osoba još od malena stiče počasno zvanje dupeuvlakača, a kasnije ga samo nadogradjuje. Osnovne karakteristike uvlakača početnika su: 1. Upija dešavanja u odjeljenju, dok o sebi vrlo malo govori 2. Na kontrolnom pravi barikade, da drug iz odjeljenja ne bi prepisao od njega 3.  Kaž

Davno je bilo... još bijah zelen poput komšijskog oraha koji se razgranao pokušavši možda na taj način da sakrije svoju nesigurnost. Nikada nisam vjerovao u sebe, možda je to moja najveća mana. Često sam bio inicijator prekida i rastanaka, mada ni sâm nisam shvatao zašto. Postojalo je u meni to nešto što me štipa, grebe...uvijek kada bih okusio sreću makar i vrhom jezika. Ubrzo bih na kap šećera dodao deset kapi otrova koji bi preplavio moje tijelo gorčinom. Nikada nisam smatrao da sam loša osoba, ali nisam shvatao konstantnu potrebu za uništavanjem onih koji me vole. 1961 godina je po mnogo čemu bila interesantna. Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Jurij Gagarin je otputovao u svemir. Umrli su Ernest Hemingvej i Karl Jung. Rodili se mnogi, više ili manje bitni. Medju njima i ONA. Par ulica dalje, odzvanjalo je nebo nad Mostarom. Uvijek je bila glasna i nije dozvoljavala da ostane neopažena. Zvala se Hana. Iliti vladarka kao što joj i ime kaže. Umjela je da osvoj

Ko te je naučio ne voljeti sebe, ti predivni čovječe? Čija je zasluga to što svakog jutra oblačiš kaput nesigurnosti i nezadovoljstva? Ko je taj što te je ubijedio da si nedovoljno dobar, lijep, inteligentan ili nadaren za različite stvari? I zbog čega si se tako olako prepustio njegovim zluradim mislima? Zar si mu zaista povjerovao kada je rekao da ti to ne možeš? Da nisi sposoban za nešto? Zar si dozvolio da posumnjaš u sopstvene mogućnosti, samo zbog nečije jadne riječi? Nisi ti rodjen prijatelju da tako lako se predaješ. Nisi rodjen da odustaješ od svojih snova ili da prezireš sebe zbog toga što se ne uklapaš u standarde okoline. Ko je taj ko ih uopšte postavlja? Zapamti da je predivan leptir kome se mnogi dive i sam jednom bio gusjenica koja je izazivala gnušanje mase. Ali je to nije pokolebalo da ostvari što je naumila. Svi smo mi rodjeni sa nekim nedostatkom i svi smo griješili u nečemu. Od nas samih zavisi da li ćemo doživjeti progres ili devalvaciju u svom životu. I ti, n

Bila jednom jedna mala ptica po imenu Frida, rodjena u predivnom vrtu. Živjela je u zlatnom kavezu, okružena drugim pticama koje su svakodnevno poput nje, razdragano pozdravljale novi dan. Bile su zadovoljne životom u krletki, mada bi često zajedno gledale nebo, opčinjene njegovim tirkiznim tonovima. I Frida je znala  ponekad da se zagleda u daljinu, razmišljajući kakav li je život van te predivne bašte. U njoj su se strastveno preplitali nemir i želja za avanturom. Slušala je razne priče o tim dalekim zemljama koje su joj bile tako nedostižne. Jednog dana, upravnik vrta odluči da nagradi malenu pticu, te reče: " Leti visoko, kuda te krila budu vodila, udahni slobodu i osjeti mirise nekih drugih vrtova. Ali moraš mi obećati da ćeš se vratiti nakon godinu dana, te drugim pticama pjevati o onome što si doživjela". Uzbudjenje koje je osjetila bilo je pomiješano sa strahom od nepoznatog. Pribojavala se da će njena krila biti premala za tako veliki svijet. Ipak, sledećeg jutr

Bila je od onih žena koje za sobom ostavljaju pustoš. U umu...u duši...u srcu. Bila je od onih koje za sobom ostave trag, dubok i vrckav. Trag kakav se jednom vidja. I bila je tvrdoglava. I luda. A ono najbitnije, bila je tudja. Nije mi smetalo da je kradem nedeljama. Nije mi smetao ni mali okov na njenoj ruci koji me iznova podsjećao da pripada nekom. Nekom kom se predala čitavim bićem, a ko nije  pripadao njoj. Znao sam da ga voli i da u njoj onako krhkoj nema prostora za još jednog zanesenjaka koji čezne da je ukrade jedne nedelje...i odnese u zemlju snova. Nedelje su inače, bile rezervisane za nas. O ne, mi nismo bili od onih parova koji se zaljubljeni kikoću na glas da ih čuje čitav svijet. Mi nismo bili jedni od onih koji se drže za ruku, dok zagrljeni hodaju gradskim trotoarima i ispijaju kafe pod sunčevom kapom. Mi nismo bili jedni od onih koji se beskrajno vole naočigled prolaznika. Možda zbog toga što nikada nismo ni bili par. Ona je bila moj svemir, moj nepresušni okea

Strah od tudjeg mišljenja je za mene vječita enigma. Životarenje po nekom konceptu koji je osnovala zajednica, te sputavanje vlastitih snova, da ne bismo bili meta okolnih tračara. Vječno se dokazujemo nekome ko je igrom sudbine naš komšija, saradnik, poznanik, rodjak...te sami sebi kopamo jamu sahranivši sopstvene želje. A da li smo se zapitali šta to imamo od tudjeg odobrenja? Da li je nečiji aplauz vrjedniji od naših potreba? Činjenica je da smo se svi mi rodili kao prazna knjiga, bez jedne riječi, jednog slova. I jedino mi sami možemo od nje napraviti čudo. To možemo postići samo ako budemo pratili svoje srce i slijedili svoje snove. U suprotnom će naša knjiga ostati prazna, obavijena velom prašine. A toliko mogućnosti smo imali za jednu savršenu priču, samo da nismo strahovali od osude. Nemojte činiti stvari koje se očekuju od vas, samo jer je to običaj. ZAPAMTITE: 1. Crninom se ne žali, te ona nije mjerilo tuge. To je samo primitivan način da budete žaljeni od strane lažn

Pošto nastupa period slava, a i sama proslavljam, bila sam jako inspirisana da napišem nešto na tu  temu. Dakle...slava je običaj naslijedjen od naših predaka, gdje porodica odredjenog datuma slavi sveca, koji se smatra zaštitinikom doma. Za tu priliku se sprema malo bogatija trpeza, a neizostavan je i slavski kolač. Kad osvane slavsko jutro, porodica ide u crkvu gdje se zajedno mole za zdravlje živih članova familije, i mir duša upokojenih. Po završetku liturgije, zajedno odlaze kući, gdje u veselju proslavljaju sveti dan. Slavski sto je prepun djakonija, medju kojima su neizostavni svijeća, žito i čaša crnog vina. Porodica sa radošću dočekuje svećenika, te skupa režu kolač. Zatim se dočekuju gosti koji po ulasku u dom govore "Srećna slava domaćine". Te se uz pjesmu i lijepu atmosferu zajedno vesele. Ovako bi po nekom pravilu trebala da izgleda jedna pristojna slava. Medjutim, na moju žalost, čest sam gost na istim, te sam imala prilike uvjeriti se u njenu važnost, samo

Stvoreni smo sa čulom govora, kom se od rane faze našeg djetinjstva poklanja nevjerovatna pažnja. Prva riječ je trenutak koji se prepričava i veoma značajan dan za cijelu porodicu. A onda krenemo odrastati, pa dodje period kada naše mame nemaju toliko odgovora koliko mi imamo pitanja. Zatim krenemo stvarati prva prijateljstva još uvijek nesvjesni sebe i drugih, pa se često vratimo iz škole uplakani zbog nečeg što nam je upućeno, a što ne želimo čuti. I tako, još od malih nogu mi prihvatamo tudje mišljenje suviše lično i težimo da se uklopimo u sredinu "da se ne bi pričalo". Sputavamo sopstvene želje i sviramo po komadu koji se smatra adekvatnim za jedan skladan život. Važnije nam je mišljenje neke nebitne persone, nego vlastito zadovoljstvo. A nismo svjesni da je čovjek stvoren da vidi i čuje i da je govor njegova duševna hrana. Nismo svjesni da će uvijek postojati neko kome se ne dopada naš pravac i život koji vodimo. I da će uvijek postojati neko ko priča loše o drugim