Merkurova_kći

Prosula je svoje godine po mekoj postelji. Šepurila se pod sijenkom mjeseca i palila treću po redu cigaretu. - Znaš, nije ovo za mene - prozborila je, dok je žudno uvlačila dim. Uvojci su skrivali njena gola njedra, dok  je zamišljeno gledala u daljinu i ćutala. Ćutao sam i ja, jer nije mi ništa padalo na pamet. Ništa što bi prekinulo tu neprijatnu tišinu. Najednom zvuk sirene u daljini. - Ponovo će nas bombardovati... - kaže. - Nema budućnosti ovdje... Žicnulo me oko srca, ne zbog rata. Ne plašim se ja metaka, jer jednom svakako kraj će doći. Ja se samo plašim nedostajanja. To bih već teško mogao da podnesem. Ne plašim se ja svog porijekla, rat je od nas stvorio krvnike. Do skoro nije važno bilo je l' Allah ili Bog. Mogu ga nazivati kako hoće. Nije on stvorio ovaj razdor medj nama. Stvorili su ga ljudi. Zvijeri, tačnije. Juče je poginuo Samir, raznijela ga bomba dok je prelazio ulicu. Išao kupiti hljeb djetetu koje je čekao 10 godina. A koje ga se neće ni sjećati. Zabolj

Saru sam upoznala prije par godina. Kada je pokušala da me odžepari i kada je za uzvrat dobila šamar. Zatim je počela da plače i da se izvinjava. Pitala sam je, onako ponešena gnijevom, šta imam od njenog izvinjenija, a ona je samo ćutala. Na moju grubu konstataciju kako bruka roditelje i sebe, izustila je da njima to nije ni važno, dok se posramljeno borila da ne zaplače. Zainteresovala me ta mala buntovnica koja je do prije par minuta htjela da mi ukrade i zadnje pare koje imam kod sebe. Neki vrag mi je vilenio po mislima, i bio uporan u tome da sazna nešto više o njoj. Popile smo kafu, zatim i drugu. Sve vrijeme je pričala, dok su se moje suze slivale u potocima. Sara je jedna od one djece koja su ispaštala nečije hirove. Ona je proizvod dva egoistična bića koja su zajedno sa papirima za razvod, potpisali njenu presudu. Odrasla je sa ocem koji se oženio nedugo nakon razvoda, a majka...preudala se i započela novi život. I svi su bili ispunjeni, i svi su imali nekog. Samo je ona

Protutnjile godine kao teretni vozovi. Jedna za drugom, otišle u nepovrat. Svaka je bivala brža, te pitam se danas...kuda im se to žuri? Sjećam kao da juče bješe, djevojčice od 15 ljeta. Koja i dalje diše u meni, al' novo ruho ima sada. 29 pristiglih vozova, a kao da je tek prvi. Iznova se radujem svakom i ne prihvatam stanice zrelih dama. Iznova kupujem karte za "Childrenland". Zemlju snova u kojoj nikada neću odrasti. Još gorim od uzbudjenja kad kazaljke se sklope i još sa radošću čekam. Ne plaše me brojevi, oni su obična gluparija. Duša je ono što ne smije stariti, ona nema bore i pjege. Jer, postoje ti neki ljudi koji su se stari rodili. Koji se ne vesele suncu, pticama, rodjendanima...koji sitnice smatraju glupim, nesposobni zavoljeti trenutak. A postoje i ljudi koji su vječita djeca. Koji u poznim godinama i dalje maštaju o tome šta će biti kad odrastu. Ja sam jedna od tih zanesenjaka. I ne govorite mi da sam luda i da živim u oblacima. Ja samo ne želim odrasti

Dragi muškarci, ovaj tekst je posvećen VAMA. Pišem ne biste li shvatili da biti žena nije tako jednostavno kao što vi mislite. Dakle, vaša ljepša polovina nije ni najmanje kriva kad se naprasno, preko noći, bez ikakve najave, jednom mjesečno pretvori u aždaju. Pa počne da je nervira što je napolju sunce, mada ga inače jako voli, ali tog jutra joj sunce smeta. Pa omiljena pjesma joj zvuči užasno i baš tada zaključi da je taj bend izludjuje zapravo i pita se kako li su uopšte mogli snimiti cd. Nemojte je ubjedjivati da ih je do juče slušala, jer kažem vam NIJE. Možda iz čista mira poželi da vas izbaci iz stana jer bože moj, moguće da ste se nakašljali, a to je već ozbiljna stvar. Trudite se da budete nečujni, ali opet ne previše, jer to može značiti da je zapostavljate. A možda vam više nije ni stalo do nje?! Hmmm...dakle, nečujni ali u granicama normale. Kada je hrana u pitanju, preporuka je da apstinirate par dana od jela, jer vašoj ljepšoj polovini može u sred noći pasti na pamet

Ja sam jedna od onih koji vole budni dočekati zoru. Zapravo potpuno nenamjerno. Jedna od onih koji se nakon ponoći sjete kako nisu oprali kosu ili oribali kadu...ili onih kojima naprasno sine ideja da u 01 h ujutru prave palačinke ili kolač za sjutra. Baš kada bih mogla zaspati, na tv-u počne neka zanimljiva emisija tipa "House of horrors" te ostajem budna sve do svitanja i ono malo sna što mi je došlo na oči, nakon toga me napusti. Obećam sebi da ću apstinirati od ID kanala, jer i pred zoru, kada me pokosi prvi san, uglavnom imam košmare tipa: prskam kuću luminolom ili smišljam gdje zakopati komšiju. Taman odlučim da zaspim ranije, kad na fejsu vidim članak da sirene postoje, pa zaintrigirana time guglam do 05 h ne bih li saznala gdje su se to skrile male sirenice koje mi kradu san i ove noći. Ujutru sa očima poput žabe kreketuše, proklinjem sirene i obećam sebi da ću uveče leći ranije. I ponovo dodje ponoć, a neka kuvarica iz grupe na fejsu objavila nevjerovatan trik

Ne volim proljeće ni one ljubičice što izviruju iz trave koja još uvijek miriše na kišu. Ne volim ni sunce.Ni dugu.Ni galebove koji užurbano lete. Ne volim miris mora ni parfem Chanel 5. Ne volim muziku ni smijeh koji para tamu u mom srcu. Sretnem je ponekad zanosnu.Smije se prkosno, dok za ruku vodi malu plavokosu djevojčicu. Nekada smo smišljali ime za nju, ali to više nije ni važno. Gleda me krajičkom oka, možda se pita da li i dalje čeznem za usnama boje zrele breskve. Možda me žali jer ja svoju ruku nemam kome da dam. Lagao bih kada bih rekao da nisam ljubio nakon nje. Ljubio sam i te kako...i svaka je bila moja, samo ja nisam bio njen. Još soba miriše na njen parfem, još zidovi odzvanjaju od njenog smijeha i još su po postelji otisci njenih usana. Još ljubav zovem njenim imenom, mada je supruga, majka, izdajnica. Još vidjam tragove maskare po jastuku i još čuvam malu lepezu kupljenu u Veneciji, dok je vrištala iz sveg glasa da me voli, naočigled prolaznika. J

To je bila jedna od onih zima koje lede krv u žilama. Čekali smo se kraj fontane, na uglu koji je bio poznat po nama. Kod te fontane smo proveli mnogo važnih trenutaka. Kraj nje valjda treba i da stavimo tačku na sve ono što smo gradili godinama. Zajedno smo zidali palatu naše ljubavi, pregurali mnoge nepogode, mnoge kiše su pale i mnogo vjetrova nas je ometalo...a mi se nismo dali. Onda je jednog dana, sasvim iznenada shvatila da se umorila. Kaže, previše materijala je potrošila i tolika palata je guši. Kaže, shvatila je da ne može provesti život pod tolikim zidinama, treba joj malo zraka. Malo sunca, malo svjetlosti. Malo slobode. Šamarala me je razlozima a ja sam stajao nijem. Ja nikada nisam bio dobar sa riječima, a i da jesam, ne bih znao šta da joj kažem. Zbog nje sam postao moler i obojio našu palatu u tonovima koje ona voli. Zbog nje sam postao i baštovan i posadio hiljade i hiljade ljiljana, postao sam i meteorolog pa sam umjesto kiše izmišljao sunce. I slikar, koji je

Ko smo zapravo i ko se trudimo biti? Koga to želimo šarmirati? Na koga želimo ostaviti utisak? Kome želimo dokazati da smo zadovoljni? Koga to lažemo i na kraju...ZAŠTO? Svakodnevno se pitam zbog čega se toliko trudimo da svijetu pokažemo sebe u nekom ljepšem svjetlu? Zbog čega patimo da budemo bogati, lijepi, uspješni i ispunjeni? Da li ćemo, ubijedivši druge da smo nešto što nismo, zaista biti srećniji? Zar udišemo tudje mišljenje umjesto vazduha?Milion pitanja mi se vrzma po glavi, a odgovor ne dolazi. Jer kao korisnik društvenih mreža, ne mogu da ne primijetim koliko tuge se krije u svim tim osmjesima, zagrljajima i poljupcima. Koliko laži u tim dizajnerskim komadima koje sa ponosom fotografišemo. Koliko nesigurnosti u svim tim hashtagovima #nomakeup ili jutarnjim selfijima, uz sto dodatih filtera. Uz poznati opis "I woke up like this". Koliko žedji iza Moet boca i koliko gladi iza lososa i kavijara. I koliko loših provoda iza svih tih fotografija u kojima ludujete

Prolazim gradom i pažnju mi skreće muškarac u pocijepanim farmerkama...imam osjećaj da je pobjegao iz naručja nekog gladnog lava, a majica puna nekih rupa, kao da je jato moljaca imalo žurku. Pertle se vuku po podu, pa se pitam da li ga zaista juri neko kada nije stigao da ih veže? Zatim nailazi drugi u slim farmerkama i  haljini (makar mislim da je haljina). Zaključim da je pozajmio od majke ili sestre, mora da ima opravdan razlog. Par koraka dalje stoji Goku. Počinjem da se pitam da li je sa mnom sve u redu. Vidio je moju grimasu, te okrenem glavu, da me ne bi gadjao užarenom kuglom (jer valjda je sve moguće). U tom trenutku, sudarim se sa likom koji na sebi ima odranog tigra i doživljavam blaži srčani udar. Pravim se da sam dobro i pitam se da li me snima neka skrivena kamera možda? Da li je maskenbal u gradu? Ili sam ja počela da ludim? Pitam se gdje su nestali MUŠKARCI? U šta su se pretvorili? Ko je taj ko diktira trendove i kaže da je stil ovaj užas koji vidjamo svakodnevno?

Korisnik sam društvenih mreža, toliko aktivan da se moja usredotočenost na iste može svrstati u dijagnozu. I tako...malo instagram, malo mediji, svi po malo a ustvari MNOGO zarobili su naš um nekom pričom o idealnoj ljepoti. I svi oni su se tako suptilno uvukli pod kožu, da se većina nas zapitala "DA LI SAM DOVOLJNO LIJEPA?" Na sve strane su cure sa senzualnim usnama i izvajanim nosićima, sa kosom kakvu ni Mis Indije nema (takva mi ne može izrasti ni u narednih 60 godina, sa Šaumom ili bez). Sa grudima poput najsladje lubenice i fluorescentno bijelim zubima. Onda sam se jednog jutra suočila sa strašnom istinom shvativši da se moja spoljašnjost ne uklapa u standarde. I mogla sam da plačem nad sudbinom ili nabavim broj najbližeg hirurga, a ja sam odabrala ono treće. Zapitala sam se zar sebi dozvoljavam da budem ovisnik o tudjem mišljenju? I ko je taj koji je poljuljao moje samopouzdanje i nagovorio me da sumnjam u sebe? Zar nismo svi rodjeni kao jedinke, sa nečim što će

Ta jutra u pidžami i čaj od žalfije koji miriše na poljsko cvijeće. Prve ljubičice u vazi i tragovi sunca koji šaraju prozorsko okno. Maleni vrabac koji veselo skakuće po terasi i kalendar koji viče da je proljeće blizu. Oh kako volim mart! U nosu mi je miris lala, koji ni kiša ne može oprati. Srce mi treperi od nekog uzbudjenja i zatvaram oči na sekund... Dobro mi došao moj dragi marte, mjesecu mog rodjenja, mjesecu koji miriše na proljeće, na prve ljubavi i očekivanja. U meni kulja lava emocija. Trenutak čiste sreće, kada shvatiš da možeš biti radostan bez povoda. Pronadješ razlog u svemu. I živiš trenutak, svjestan dara koji imaš. Dara zvanog ŽIVOT.