SUPRUGA, MAJKA, IZDAJNICA...

Ne volim proljeće ni one ljubičice što izviruju iz trave koja još uvijek miriše na kišu.
Ne volim ni sunce.Ni dugu.Ni galebove koji užurbano lete.
Ne volim miris mora ni parfem Chanel 5.
Ne volim muziku ni smijeh koji para tamu u mom srcu.

Sretnem je ponekad zanosnu.Smije se prkosno, dok za ruku vodi malu plavokosu djevojčicu.
Nekada smo smišljali ime za nju, ali to više nije ni važno.
Gleda me krajičkom oka, možda se pita da li i dalje čeznem za usnama boje zrele breskve.
Možda me žali jer ja svoju ruku nemam kome da dam.
Lagao bih kada bih rekao da nisam ljubio nakon nje.
Ljubio sam i te kako...i svaka je bila moja, samo ja nisam bio njen.

Još soba miriše na njen parfem, još zidovi odzvanjaju od njenog smijeha i još su po postelji otisci njenih usana.
Još ljubav zovem njenim imenom, mada je supruga, majka, izdajnica.
Još vidjam tragove maskare po jastuku i još čuvam malu lepezu kupljenu u Veneciji, dok je vrištala iz sveg glasa da me voli, naočigled prolaznika.

Još su mi stopala mokra od kiše,koja je potopila Trg svetog Marka i još me bole ruke od težine njenog tijela, jer nisam dao da pokisne u novim cipelama od prevrnute kože.
Oh koliko im se divila i koliko me grlila.
Kupio bih još sto pari kada bih znao da će se vratiti makar na trenutak.
I reći da me voli kao one noći na Trgu svetog Marka.
Dok su prolaznici žurili da ne pokisnu i smijali se nama,opijenim od ljubavi i požude.

Bili smo srećni zaista, i ne bih vam znao reći šta se dogodilo sa nama.
Nisam ni primijetio da su cipele od prevrnute kože odšetale do nekog drugog.
On je ne nosi po kiši, on smatra da je to glupo.
Ili smatra da je suviše teška, da je djetinjasta i razmažena...

Ja bih je nosio i sada, mada je tudja, majka, supruga i izdajnica.
Nosio bih je do Venecije na koljenima.
Valjda ljubav od čovjeka napravi budalu, sanjara i probisvjeta.

Gleda me krišom,al' ko bi znao šta se mota po toj ludoj glavi.
Želim da vrisnem da je volim, ali koračam dalje.
Ipak je tudja,ipak je majka, supruga,izdajnica...