Merkurova_kći

Ne mogu se pohvaliti da sam prije dolaska u Aziju bila nešto posebno hrabra, mada sam se oduvijek borila sa tim. I tako me je recimo odlazak na daleki put sa moje 23 godine, naučio da možda ne postanem nešto posebno hrabra, ali da svakako budem malo manja kukavica. Promjenom životne sredine i navika, naučimo mnoge stvari. Jedna od prvih koje sam ja naučila, bila je da je gledanje Id Discovery kanala bilo najgora moguća stvar ikada, te ujedno gledanje čak i najglupljeg horor filma. Malo duže mi je trebalo da shvatim da nema svaki komšija koji mi se nasmiješi, potajnu želju da me zakopa u vrtu, te da bilo to čudno ili ne, postoje ljudi koji su samci, jer jednostavno tako vole, a ne iz razloga što su nasljednici Džeka Trbosjeka. Naučila sam i kako je to ostati sama u kući čak 15 dana, a ne skrenuti. I da se može živjeti sasvim normalno ako svih 15 dana jedeš samo hleba i sira jer si lijen kuvati za jednu osobu, pa makar to bilo i jedno obično jaje. 😏 Nekih mjesec dana mi je tr

Nikada ranije, moram priznati, nisam razumjela ona nedostajanja koja ne uključuju fizičku daljinu. Često bih se pitala kako neko može da ti nedostaje, a osjećaš njegov dah, čuješ mu glas, blizu ti je, da bliži biti ne može...a istovremeno dalek nekih milion svjetlosnih godina.   Znate ono kad u djačkoj klupi, kujete planove o budućnosti. Smišljate kako će vam se zvati djeca, planirate zajednička putovanja, sve vam djeluje suviše jednostavno. A onda krenete odrastati naglo.  Znate ono, kad ne vidjate nekog često, obaveze vas zovu, putevi vam se mimoidju, pa sa uzbudjenjem čekate ponovni susret koji se desi nakon par godina. A onda, kad ispijete kafu do pola, grčevito se hvatate za šećer, ne biste li makar malo utulili onaj gorak ukus u ustima. Ne znate šta nije u redu. Dok sladite kafu treći put za redom, smišljate šta biste je mogli pitati. Ona ista. Fizički ista, al' nije to ona. Ne smije se kao nekad, oči joj nemaju isti sjaj više. Imala je ona neke svoje borbe, svi smo

Ukus sparine na usnama i 92. koja se lijeno vuče, uskrativši nas za neke stvari koje se samo jednom prožive. Tog ljeta smo 'mjesto maturskog bala, naučili kako plesati medju kišom metaka. Po prvi put u životu, jun je mirisao na trulež i krv. Pamtim tvoj dah na mom vratu uzavreo od strepnje. I tvoj urlik dok grliš beživotno tijelo svoje jedine sestre. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Plakala sam dugo, dok sam očima pratila trag glomaznih, starih kofera, u kojima si spakovao čitav svoj život. A mene... mene si pitao da li sam spremna da čekam.  Tih dana su odlazili mnogi. U bunilu ostavljavši dio sebe u gradu koji je nekada bio naš dom.  Prošao je rat. Preživjelo se nekako. Mi koji smo ostali ovdje, učili smo graditi budućnost od onog što je ostalo. Svakog dana sam prolazila ispod tvog prozora u nadi da ćeš se pojaviti niotkuda, u nadi da će tvoj glas prekinuti onaj muk koji je ostao nakon krvave hajke. Ali tvoj balkon je zjapio prazan. Izbušen od metalnih čaura