ČEMU ME JE NAUČIO ŽIVOT U AZIJI?

Ne mogu se pohvaliti da sam prije dolaska u Aziju bila nešto posebno hrabra, mada sam se oduvijek borila sa tim. I tako me je recimo odlazak na daleki put sa moje 23 godine, naučio da možda ne postanem nešto posebno hrabra, ali da svakako budem malo manja kukavica. Promjenom životne sredine i navika, naučimo mnoge stvari.

Jedna od prvih koje sam ja naučila, bila je da je gledanje Id Discovery kanala bilo najgora moguća stvar ikada, te ujedno gledanje čak i najglupljeg horor filma. Malo duže mi je trebalo da shvatim da nema svaki komšija koji mi se nasmiješi, potajnu želju da me zakopa u vrtu, te da bilo to čudno ili ne, postoje ljudi koji su samci, jer jednostavno tako vole, a ne iz razloga što su nasljednici Džeka Trbosjeka. Naučila sam i kako je to ostati sama u kući čak 15 dana, a ne skrenuti. I da se može živjeti sasvim normalno ako svih 15 dana jedeš samo hleba i sira jer si lijen kuvati za jednu osobu, pa makar to bilo i jedno obično jaje. 😏

Nekih mjesec dana mi je trebalo da se odvažim da prošetam naseljem sama, ali za 7 godina još uvijek nisam naučila da otvorim vrata kada neko kuca, prije nego se moj muž razdere "Otvori, ja sam!" 😨

Još jedna stvar koju sam naučila je, da se ježim bez ispuštanja glasa, dok kraj mene šeta mali macaklin, ili kako ga Indonežani zovu "ćićak". Ovo je jedna od najogavnijih stvari sa kojima sam se srela u Indoneziji, a kada sam zatražila pomoć, gledali su me kao ludu, jer pobogu on ne ujeda. Valjda nije dovoljno što dolazi na moju teritoriju, još najbolje da me i ujede. Savjetovali su me da ga pustim da sam izadje. Ja bih naravno najviše voljela da kad ga sretnem kažem "Dje si ćićak, neka si malo navratio, posluži se komarcem, skuvaj kafu ako ćeš i zatvori vrata kad izadješ." Situacija je takva da se oboje ukočimo kad se sretnemo. Medjutim za sve ove godine, naučila sam samo da vrištim malo tiše, ili kao što već rekoh da se ježim bez tona.

Jedna stvar zbog koje sam ponosna na sebe, je to što sam pauka počela da posmatram iz druge perspektive. Čvrsto želim da vjerujem da on "donosi" pare, jer valjda mi je tako lakše da prebrodim situacije kada mi se recimo ni manje ni više, nego popeo na nogu. 

Osim ovih, naučila sam još jednu vrlo važnu stvar. Da se strah od letenja ne liječi letenjem kao što mnogi kažu, već rokneš dva bromazepama i letiš brate, kuda tebe volja.

Kada je hrana u pitanju, naučila sam da se mala zelena papričica jede isključivo ukoliko si mazohista, a da u suprotnom služi za dekoraciju. Kao i to da sve što čudno izgleda, ne mora ujedno značiti i neukusno. A i obratno.

Naučila sam da kada nam ljudi kažu da smo muda, ne snebivam se, jer nam je to zapravo kompliment. Pošto muda u prevodu znači mlad. Kao i da se ne zgražavam kada me čovjek u prodavnici gleda i pominje kitu. Jer kita u prevodu znači mi. Naučila sam i da se ne hvalim imenom rodnog grada, pošto je Kotor u prevodu prljavo. 

Kada je u pitanju njega lica i tijela, shvatila sam da mi valjda nije dovoljno što imam ten poput Pljevaljskog sira, nego još moram koristiti i losione koji pospješuju izbjeljivanje kože. Na 90% svih preparata piše "whitening", te sam naučila da strpljivo (što je jednom Ovnu nepoznat pojam) čitam sastav proizvoda.

Osim ovih jednostavnih stvari, naučila sam i to da se vrlo uspješno možeš istuširati desnom rukom, pri tom ne skvasiti stalak za infuziju koji nosiš u lijevoj, te naravno ne skvasiti lijevu ruku uopšte.

Naučila sam i to da se peškir kojim se brišeš u teretani nikada ali nikada ne naslanja na spravu, ma koliko sve izgledalo čisto i sjajno, jer možeš dobiti herpes, ni manje ni više nego na oku. Ali shvatila sam da se i to prebrodi, te da mogu živjeti bez šminke nekih 15 dana.

I eto, svakog dana po malo i od svakog po nešto, vremenom sam naučila da se sve da prevazići i kontrolisati, pa tako i moj strah od mraka, te sam po prvi put u Indoneziji zaspala bez uključene lampe, a bila sama u stanu.

P.S. Makar mislim da sam bila sama. 😅