AKO IKADA POŽELIŠ DA ME NADJEŠ

Ukus sparine na usnama i 92. koja se lijeno vuče, uskrativši nas za neke stvari koje se samo jednom prožive. Tog ljeta smo 'mjesto maturskog bala, naučili kako plesati medju kišom metaka. Po prvi put u životu, jun je mirisao na trulež i krv. Pamtim tvoj dah na mom vratu uzavreo od strepnje. I tvoj urlik dok grliš beživotno tijelo svoje jedine sestre.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Plakala sam dugo, dok sam očima pratila trag glomaznih, starih kofera, u kojima si spakovao čitav svoj život. A mene...

mene si pitao da li sam spremna da čekam. 

Tih dana su odlazili mnogi. U bunilu ostavljavši dio sebe u gradu koji je nekada bio naš dom. 

Prošao je rat. Preživjelo se nekako. Mi koji smo ostali ovdje, učili smo graditi budućnost od onog što je ostalo. Svakog dana sam prolazila ispod tvog prozora u nadi da ćeš se pojaviti niotkuda, u nadi da će tvoj glas prekinuti onaj muk koji je ostao nakon krvave hajke. Ali tvoj balkon je zjapio prazan. Izbušen od metalnih čaura koje su padale poput kiše. 

Godinama sam se pitala kuda si otišao onog jutra i kako izgledaš nakon svega. Znaš, čekala sam. Čekala sam godinama, a onda sam odlučila da odustanem. Nikada nisam voljela one koji odustaju, kao što nisam vjerovala ni da možeš voljeti više puta u životu. Ali bio je previše dobar, da mu ne bih pružila šansu. 

Nikada medju nama nije bilo strasti, niti sam poželjela da mu budem žena. Ali nakon što su se Lejla i Damir preselili na onaj svijet, nisam znala kako ću sama. Postao je moj otac, prijatelj, brat i ljubavnik.

Nikada nismo zagrljeni odgledali ni jednu epizodu "Zaboravljenih". Niti je naša kuhinja mirisala na šnenokle i vermut. Vodili smo ljubav tiho, tek toliko da se zna da mu pripadam. A iskreno, pripadati mu nikada nisam mogla, jer sam se godinama rasula po svijetu tražeći tebe, koji si otišao onog jutra ni ne pitavši se kako ću dalje. 

Znam, oprosti. Ipak je bio rat. Ipak su meci poput kometa šarali naše nedužno krvavo nebo. Nisi ti kriv. A nisam ni ja. Krivo je vrijeme koje je ukralo dva života i njihovu priliku da budu srećni.

Ja sam naučila kako živjeti bez ushićenja. Kako ljubiti bez strasti i voditi ljubav a da to ljubav nije. 

Znaš, jednom je pronašao tvoju sliku i nije rekao ništa. Nije bio ni ljut. Ni razočaran. Ni iznenadjen. Pravio se da je sve u redu, mada nikada ne može biti. 

Naša Marina ima 15 godina. Ona je jedino što nas spaja i podsjeća da smo neka porodica, valjda. Ja sam njegova tiha patnja, a on moje...rame za plakanje. 

Ako ikada pročitaš ovo, možda ćeš poželjeti da me nadješ. Možda ćeš poželjeti da vidiš kako izgleda ona, koja je trebala biti tvoja karta ka sreći. Al' je*eni rat je uništio mnoge živote, pa zašto bi štedio i nas?! 

Ako ikada poželiš da me nadješ, znaj da ćeš biti jedva čekan. I ako ne budem više lijepa, prepoznaćeš me po pogledu, sivom od dima i strepnje. Po pogledu koji je nekada bio tvoj dom.