Merkurova_kći

Nisi ti mila moja stvorena za šamare. Stvorena si da budeš voljena, nečija kći, sestra, majka i baka. Nisi rodjena da strepiš da l' će doći kući i da plačeš zbog saznanja da nisi dovoljna nekom. Nisi ti rodjena da budeš druga, da budeš zamjena bilo kome. Rodjena si sa dušom laneta, koje čezne za sigurnim utočištem. Zaslužila si poštovanje, divljenje i jutra okupana tulipanima. Nisi ti mila moja ničiji sluga ni rob. Satkana si od snova od kojih nemoj odustati nikada. Ne pristaj na mrvice mila, ti zaslužuješ više. I jednom će naići neko ko će to istinski cijeniti. Ne vjeruj im kada kažu da tvoj voz prolazi, jer dok je tebe, biće vozova. Ne slušaj ih mila, kada kažu da više nisi lijepa i ne oplakuj godine koje ti pišu na licu. Divna si! Nikada nisi bila ljepša nego ovog trenutka. Napravi toplu kupku i isperi svu nesigurnost koju nosiš u sebi i koja ti ne dâ da dokučiš zvijezde. Naspi jedan liker i nazdravi životu. Stavi kap parfema i poljubi svoj odraz u ogledalu. O

Svakodnevno čitam riječ "hejter" i nisam mogla da se ne zapitam ko je sad pa taj? Ko je hejter iliti mrzitelj? I ko smo mi koji brojimo iste i posvećujemo im pažnju? Znači li to da ni mi nismo bolji, ako ih svakodnevno pozdravljamo uz sočnu poruku da crknu? I ko je onda prvi počeo sa famoznim "hejtom", oni ili mi? Nisam mogla da se oduprem zaključku da smo užasno ogorčen narod. Kritiku doživljavamo kao mržnju, osmijeh kao podsmijeh, te na uvredljiv komentar reagujemo još uvredljivije, dozvolivši egu da nam zaprlja dušu gorčinom. Kao da smo nesvjesni činjenice da će uvijek postojati neko ko će u nama vidjeti savršenu priliku da ojača svoje komplekse i neko ko će pronašavši nama manu, misliti da čini uslugu sebi. Kao da smo nesvjesni činjenice da je taj "hejter" samo osoba koja nije pronašla svoj put i neko ko nam se divi iz prikrajka. Nismo svjesni da taj neko treba samo toplu riječ i naše razumijevanje. Jer ako nas neko omalovažava bez povoda, on ima pr

1. Nauči da pronadješ radost u svemu. Da živiš trenutke, ne godine ili odredjene datume. Nauči da se raduješ oblaku koji ubrzo može nestati. Nauči da cvijeće mirišeš srcem i osjetiš ljubav prema svakom koga sretneš. Nauči da se raduješ kafi, kolaču ili šolji toplog čaja. Da dan dočekaš iskrenim osmijehom i osmijehom ga ispratiš. 2. Nauči da praštaš. Nema ničeg čistijeg od oprosta, a tako teško ga dajemo. Kada smo bili neiskusni i mali, nismo bili zlopamtila. Rodili smo se iskreni i tako smo lako opraštali dok smo bili djeca. Zbog čega smo tokom odrastanja, postali oholi ljudi gvozdenog srca? Spoznaj oprost i spoznaćeš radost. 3. Nauči da prihvatiš poraz. Niko od nas nije uspješan na svim poljima istovremeno. I svi smo nekada, negdje, pali i razbili želju. I svi smo makar jednom bili Sizif i ronili suze zbog problema koji se čini nerješiv. Da nismo imali greške, ne bismo imali iskustvo. Da smo redjali samo uspjehe, ne bismo ih znali cijeniti. I kada pomisliš da je tvoj problem

Uskrs, Vaskrs, Voskresenije...ili možda sasvim četvrta riječ koja će biti samo okidač da na nekog svalimo sav gnijev koji nosimo u sebi.  U srijedu ćemo euforično kupovati jaja i boje, te smišljati kako da naše jaje bude najljepše u komšiluku. U petak ćemo jesti isključivo morske plodove i ideju o najljepšem jajetu sprovesti u djelo. U subotu ćemo sa uzbudjenjem čekati sljedeće jutro da odemo u manastir ili obližnju crkvu i izigravamo bezgrešnog vijernika koji slavi uskrsnuće Isusa Hrista. Nekoga ko je pokušao da nam pokaže put ka dobroti i ko se žrtvovao radi svih nas. A mi, svjesni svega ćemo krvnički napasti osobu koja je čistog srca poželjela da nam čestita ovaj predivan praznik. Dva slova koja nama iz nekog razloga ne prijaju će pokrenuti lavinu ružnih riječi i pretvoriti nas u sotonu. Baš na Uskrs, odnosno Vaskrs. Kada treba da budemo spokojni. Da širimo ljubav i pokajemo se iskreno za svoje grijehe. Onaj zbog kog slavimo ovaj praznik, bio bi posramljen i užasnut. A možda uo

Moje djetinjstvo pripada jednom ne tako davnom, ali vremenu kog nažalost više nema. Moja generacija i ja smo odrasli u tudjoj garderobi, a ipak imamo stila. I danas se sjećam narandžaste jakne, da sam gotovo sigurna bila da mi tetka radi u komunalnom (pošto je taj drečavi djubretarac od nje naslijedjen). Nismo se opterećivali frizurama koje su otkrivale naša zaobljena lica, pošto nismo znali za musli i šejkove. Jeli smo sve. Od popare, do bakinih sarmica i nismo smjeli kazati NE roditeljima. Nismo imali telefone, a ipak smo zdravi stizali kući. Jedino čudo tehnike koje sam posjedovala, bio je Tamagoči, zbog kog sam imala traume...kada je uslijed nedostatka moje pažnje i vremena, jednostavno kolabirao. Imali smo jedan fiksni telefon koji je zvrčao toliko jako, da bi se čak komšija javljao misleći da njega traže. Sa njega je mama često zvala "policiju", jer svaki moj ispad je bio potencijalno hapšenje. Čekali smo vikend da u porodičnom okruženju odgledamo novu epizodu "

Stil nije ono što obučete kada izadjete na ulicu.To nije garderoba, već način na koji je nosite. Nisu potpetice najskupljeg dizajnera, već način na koji hodate. Nije najskuplja maskara, već način na koji trepćete. Ni najskuplji ruž, već način na koji se smijete. To nisu kristalne čaše. Ni najskuplje vino, već način na koji pijete. Ni kavijar na stolu. Već način na koji jedete. Jer...vidjala sam užasno bogate žene u luksuznoj garderobi, iza kojih je ostajao oblak najskupljeg parfema. A i dalje su mirisale obično, te bile neprimjetne osobe bez stila. A vidjala sam i skromne žene, koje mirišu na čisto. Koje gaze poput srne i smiju se zanosno. Koje na sebi ne nose ničiji potpis, jer njihova ličnost to ne trpi. Njihova pojava ruši sve pred sobom i poslije susreta sa njima, jednostavno zanijemiš. Stil nije ni težnja ka fizičkom savršenstvu. Nije veličina 0, kao ni lice bez mane. Stil se ne kupuje novcem i nije srazmjeran stanju na bankovnom računu. Njega nosiš u sebi čitavog svog života.