Merkurova_kći

"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu..." reče jednom divna Desanka Maksimović.  A ja bih u svojoj verziji napisala: Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, ljudi su snimali cipele, torbe, kačili iste na Instagramu. Kompleksi vrište iz svakog posta, a Coco Chanel sa neba gleda.  Pita se kada će biti dosta, jer ista dama nema za 'ljeba. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje samo novac bijaše važan.  Gdje svako živješe luksuzan život, iako često potpuno lažan. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje žensko bijaše kučka prosta.  Gdje gole grudi i dupe golo, vrišti mučno iz svakog posta. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje maske skrivaše lica ljudska.  Gdje mjesto duše bijaše kamen, a od srca gdje osta ljuska. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje se zbog drugih živjelo često.  Gdje četa mladih onlajn ludaka, bijesno hrli da uzme prijesto. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje se intima prodaje lako. 

Još od malena sam se gnušala onih ljudi koji osudjuju sve što se ne uklapa u njihove standarde. Od malena sam maštala da odem u svijet, medju ljude bez predrasuda. I uvijek bi me steglo oko srca kada bih čula kako staru komšinicu zovu Mira Perova. Pero je već odavno bio pod zemljom a Mira je za njim nosila crninu nekih 20 godina. Jer ona je Perova i naš mentalitet ne bi mogao da podnese da ona poželi proživjeti starost u crvenoj haljini i bez marame na glavi. Mira je morala da svima pokaže da je sa njim umrla i ona. Jer nije bilo dovoljno što pati u sebi. Ljudi su morali da vide koliko ona kopni. Imala sam tako malo godina a nisam mogla shvatiti zbog čega je toliko važno šta okolina ima da kaže. Od malena sam bila u grču kada bih vidjela ljude u odjeći koja asocira na žalost, jer bi na taj način poznanici znali, da nisu zaboravili preminulog. Jer ti kad nakon 40 ili 365 dana skineš "uniformu" po kojoj te svi prepoznaju, automatski skidaš i tugu sa sebe. U našem društv

Da li ste se ikada zapitali, kakav utisak ostavljate na ljude koji vas lično ne poznaju?  Prvi put u životu sam razmislila o tome, kada smo u Indoneziji pozvali na večeru saigrača mog muža i njegovu suprugu. Nije mi bilo jasno zbog čega ne žele da nam se pridruže, sve dok on nije sročio iskrenu poruku, u kojoj kaže kako je njegovu ženu sramota od mene 🙈. U čudu sam upitala zašto, a odgovor me ostavio bez teksta. Njoj je bilo neprijatno jer nema adekvatnu garderobu, a uz to je još i punija. Moje fotografije je gledala na Instagramu i zaključila da bih ja obratila pažnju na to, pa je bolje da me izbjegne. Ja sam u prvom momentu bila zatečena, jer nekada davno sam i sama imala višak kilograma, a inače toliko vodim računa šta je moj sagovornik obukao, da redovno ne primijetim ni boju njegove majice. Jedva smo ih nagovorili da dodju, medjutim ona  nije htjela da jede, pod izgovorom da nije gladna. Kako je razgovor tekao, polako je uvidjela da ja ipak nisam neka prepotentna aždaja,

Prije dolaska na Zemlju, upita Andjeo čuvar Dušu: " Kada   bih te sada zamolio da odabereš svoje iskustvo na Zemlji, da li bi odabrala da budeš onaj ko trpi, ili onaj ko nanosi nepravdu drugome ?" - Ko trpi - bez ustezanja odgovori Duša. -  Jer pretrpljena nepravda se liječi oprostom. Doživiš, boli te, oprostiš, prodje te. A kada si ti onaj koji drugog baca u vatru, moraš biti spreman  da se u istoj koprcaš. Za dan, pet, godinu. Jer Zemlja je okrugla. Da bi svezao konac oko lopte, trebaju se sresti početak i kraj vrpce. Isto je i kada činiš zlo drugome. Kad tad te stigne. Možeš da bježiš, sa kraja na kraj svijeta ali ono će ići za tobom. I neće ti biti najgore što se i tebi vratilo istom mjerom, već što će te uništiti kajanje. Jer zlo i nepravdu preživiš jednom, ali se oporaviš. Dok kajanje preživljavaš svakog dana iznova, i kako vrijeme odmiče, samo ti bude teže. Jer je svima lakše oprostiti, osim sebi samom. Kajanje je kao zatvor koji nosiš svuda sa sobom. Ti

Roditelji nam tokom odrastanja daju toliko savjeta da ih nerijetko ne možemo sve popamtiti, te ih ponavljaju iz dana u dan, ne bismo li ih upili što bolje. Uče nas da treba biti obazriv dok razgovaraš sa neznancem, pa nas uče da budemo pažljivi dok prelazimo ulicu, da ne vjerujemo svakom...ali nam još nikada nisu rekli da posebnu pažnju obratimo na osobe koje prave barikade po klupama, jer se plaše da ne daj bože prepišeš od njih. Ili krišom došapnu učiteljici da nisi pročitao lektiru i da tvoja petica nije zaslužena. Ja za ovu vrstu ljudi kažem da su obični ŠUPCI. Sada se pitate zbog čega je Šupak toliko opasan?  E pa, ta djeca vam izrastu u one komšije koje krišom pozovu inspekciju jer su načuli da prodaješ veš "na crno" ne bi li zaradio neku crkavicu, ili vas kroz zube kunu što je vaša trešnja malo više rodila nego njihova. To su vam isti oni ljudi koji vam posluže fantastičan kolač, pa kad ih pitate za recept, oni jednostavno postaju senilni. Ili još gore, daju va

Ovaj tekst bih posvetila svim onim pokvarenim ženama koje su odlučile biti toliko drske, te zatražiti razvod od svog bračnog druga. Nisu uzalud stari Crnogorci dijelili djecu na muško i žensko.  Na nasljednika i tudju večeru.  Na kuronju i pizdu.  Na sinčinu i abortus.  Jer žena je bre rodjena kao niže biće, i sad bi neke feministkinje to da mijenjaju.  Ono što svaka dama mora znati je, da se mužu ne protivrječi i da prava žena, niti vidi, niti čuje.  E sad... Moj poznanik Vukašin je imao jednu ne baš lijepu naviku (ali bože moj) da povremeno svoju dragu poteže za kosu od sobe do dnevne kad bi pao na kladži. Ta prokletnica se toliko derala da je par puta i policija intervenisala, ali oni bi uvijek ostajali skupa. 😍 Nije se to dešavalo suviše često, svega desetak puta u mjesecu, a povremeno bi popila šamarčić ako joj polpete ne bi uspjele iz prve, ili ukoliko bi ručak kasnio. Nije to bilo ništa prestrašno, čisto simbolični nokaut. Ali meni su nekako bili baš pre

Ja sam pola svog djetinjstva provela u jednom starom Meanderu koji je u mojim djetinjim očima bio najljepša oaza mira. Bila je to stara zgrada, sa ulazom u koju je baš svako mogao ući.  Nije bilo interfona. I uveče se nije zaključavao ulaz.  Često bi poneki samotnjak teturao se ispred, te polupijan tražio upaljač prolaznicima.  Hodnici su odzvanjali ukoliko progovoriš glasno i vrlo često šteker u ulazu nije radio, pa sam trčala do poslednjeg sprata iz nekog suludog straha od Bara, kojim su me često znali plašiti. Nisam ja znala kako to Baro izgleda, ali sam stekla utisak da je veoma ljut ukoliko nisam dobra i vjerovala sam da me čeka iza svakog ugla, te bih pomahnitalo trčala baki u naručje.  Često smo pile kafu iz malih plavih šoljica, boje neba pred suton i ponekad bi mi uz ortački mig dala da držim cigaretu, te se osjećam odraslo sa nepunih 7 godina.  Uveče je znala da mi čita priče, uz šolju toplog mlijeka i domaće krofne. Tom Sojer, vilenjaci, Braća Grim i mnogi d

Ne volim rastanke, mada sam se do sada pozdravljala ni sama ne znam koliko puta. Ne volim ih jer su mi nekako uvijek mirisali na suze. Na prolaznost. Na prekinute navike. Na nedostajanje. Na "Srećan put i čuvaj se". Na "možda nas nekada život spoji ponovo". Na "Ako jednom posjetiš moju zemlju..." Na kiseli osmijeh u kom si ugušio suze, jer ti je ovakav scenario već dobro poznat. Na poslednju zajedničku fotografiju koja služi za uspomenu. Na mjesto koje zjapi prazno, nakon njenog odlaska. Na vozove. Avione. Aerodrome. Razne autobuske stanice. Kilometre...koji vuku lance na sve četiri strane svijeta. Na neke nove ljude u tvom životu, koji pokušavaju popuniti to mjesto. A tebi krivo. Smeta ti. Jer nekim osobama nikada ne možeš pronaći zamjenu. Na iskrena prijateljstva započeta slučajno. Rastanci mirišu i na činjenicu da se možda više nikada nećete sresti. Na kristale u očima, zbog te mogućnosti. Ne volim ih baš nikako. Jer uvijek mi zag

Jednom su dva mladića, zaputili se u grad, sa namjerom da odu na obližnji vašar i malo se provesele. Na putu ka vašaru, sreli su mudraca, koji ih je zamolio da mu pričuvaju tezgu, dok ne ode da se malo umije, ošamućen suncem koje je oholo žarilo svaku poru tijela. Dok su zastali kraj tezge, shvatili su da u maloj košari starac ima prilično novaca, te nisu odoljeli iskušenju. Na brzinu su uzeli pola od te svote, te sa osmijehom pozdravili starog gospodina koji im je ukazao povjerenje. Nakon par koraka začuo se glas : - Ako vas nisam vidio, mislite li da ste manje grešni?        U tom momentu, mladići se zacrvenješe od srama, te shvatiše šta su učinili. Vratiše se par koraka nazad i ispružiše ruku ka mudracu. - Izvinite, jako nas je sramota. Evo uzmite Vaš novac nazad, neće se ponoviti. Starac pruži svoju ruku, te zatrese mladićevu šaku, a novci se skotrljaše po cesti u svim pravcima. - Gotovo je. - kaza on . - Da li ti mladiću, zaista misliš da jedno izvini m

Čitam prije par dana neki članak u kom vam daju savjete kako da budete instagram senzacija. Pa tako pišu da birate ovaj ili onaj filter, stavite izmedju 6 i 8 haštagova, imate umjeren broj selfija... Ne!  Poenta instagrama i jeste da imate što više selfija i što više haštagova, jer ćete tako biti zapažene . Ali ono što je najbitnije je, da ostavite utisak jedne srećne, bogate, prirodno lijepe i načitane osobe. Vrlo je bitan podatak da je poželjno imati ispod 50 kila i često kačiti fotografije enormnih količina  hrane, pa u opisu stavljati praseće njuške, a poslije popiti 5-6 laksativa, da to istovarite. Nevažno je hoćete li dobiti bulimiju ili možda anoreksiju, važno je da svima stavite do znanja kako se prežderavate, ali vam se ništa ne prima. Dakle...da biste bile internet senzacija neophodno je da zadovoljavate svjetske kriterijume. To što radite za 300 e je potpuno nebitno. Snadji se drugarice. Kupi telefon na 74 rate pa se slikaj u ogledalo, da se vidi zagrižena jabuka. 

Kako je trenutno u toku Svjetsko prvenstvo u fudbalu, ne mogu a da ne zapazim da je Messi, koji je pet puta proglašen najboljim fudbalerom na svijetu, predmet podsmijeha fudbalerima čije je najveće sportsko dostignuće bilo, igrati 90 punih minuta u seoskom klubu. Ili dati gol iz penala, Miloradu koji ima 112 kila i koji poslije podne brani, a prije podne radi u komunalnom, jer mora od nečeg i da se živi realno. Takodje, osim tih "fudbalera", njemu sude i svi oni koji su fudbalsku loptu vidjeli samo na televiziji. Zamislite ljudi da je Messi promašio penal? Eej, penal je promašio! 😳 Ja zbilja ne znam kako mu se to moglo desiti i smatram da bi trebao da dodje u "Bokelj" ili u "Čelik", ako ga i tamo prime, jer je realno nizašto. Što mu znači što drži rekorde po broju golova koje je postigao, te što je dao 58 golova za reprezentaciju, kad je mogao da promaši jedan običan penal, koji bi i debeli Stanko dao, jer ono...PENAL, kapirate. 🤭 Koliko je život

Posljednjih dana, ili bolje rečeno mjeseci, jedna od glavnih tema u medijima je rijaliti šou Zadruga. Moram priznati da sam ranije takav vid programa smatrala hranom za maloumnike, a onda sam vidjevši da se na internetu vodi pravi rat izmedju dva klana "SL" vs "KIJA", odlučila vidjeti o čemu se radi. Zaintrigirali su me komentari tipa "Luno naša mite volimo. Boginjo, ljubav jačaje od svega. Izdrži te bodrimovas zauvek iz Munich, negovorim srbski dobro, nezamerite."  Ili oni komentari drugog klana "Pahuljice izdrži bitku! Nikad sreće nemo ceo život bijo nesrećan slepac jede go*na plakaće on za Kiju bićemu kasno."  I tada nastupa moje prosvjetljenje! 💡   Dakle, vjerovali ili ne, ono što možete naučiti i kakvu pouku možete izvući iz rijalitija, ne uči se ni u školi ni na fakultetu. Tako sa punim pravom mogu da kažem da sam sazrela u svakom smislu te riječi, za ovih par mjeseci koliko pratim Zadrugu. Prvo što sam naučila je, da je crkv