Merkurova_kći

Onog trenutka kada oprostimo ljudima koji su nam nanijeli nepravdu, kada loše stvari spakujemo u jednu veliku torbu i ostavimo je daleko, u šumi zaborava. Onog trenutka kada se usredsredimo na cilj i svoje želje i prestanemo da se uporedjujemo sa drugima. Tek tada ćemo skinuti okove gorčine i živjeti svoj život onako kako želimo. Svako od nas nosi neko breme. Razlika je jedino u načinu na koji se nosimo sa lošim stvarima koje nam se dogadjaju. Uspješni ljudi svaki problem vide kao novu lekciju i zahvalni su na svemu što im život nudi, dok se neuspješni dave u jezeru svojih suza i krive okolinu za sve što im se dešava. Često, nemoćni da promijene realnost, postaju oholi i naelektrisani destruktivnom energijom koja im ne dozvoljava da naprave korak ka nečemu boljem. Uspješan čovjek nikada se neće osvrtati za sobom i računati šta mu fali u životu, niti će dozvoliti sebi da ga obuzme zavist i zloba. On će svoju energiju usmjeriti ka ostvarenju novih ciljeva i kao feniks, ustati nakon

Ja sam užasan filantrop. I strastveni zaljubljenik u psihologiju. Vječiti pisac. Često pronalazim ljude, ili oni pronalaze mene. Uvijek su me nekako "slučajno" nalazile duše koje se samo žele izjadati.  Često i potražiti savjet. A ja imam tu "žicu" da se u datom momentu poistovjetim sa njima. Smatram da smo svi ovdje došli sa nekom namjerom. Moja je zasigurno bila da saslušam, te posavjetujem onako kako bih savjetovala sebe. Tudja iskustva su moja vječita inspiracija.  Ima nekih petnaestak godina da sam je upoznala. Svoje godine je nosila bez problema. U teget kompletu ravnog kroja. Sa očima boje svježe košene trave i zagasito crvenim loknama koje su vrcavo dodirivale njena pleća. Bila je udata već dugi niz godina, u srećnom braku, majka dva sina. Al' postojalo je u njoj nešto što je bacalo sitnu sijenku na svaki njen osmijeh. To nešto je nosila u jednom kutku svog srca, ne dozvolivši godinama da ga ukaljaju. To nešto je imalo ime. I zvao se Marko. I ž

Skoro sam vidjela fotografiju na jednoj crnogorskoj stranici na instagramu, kako zamislite, neko plaća gorivo sa 10 eura sitno. Prvo sam pomislila da su ukradene, jer u suprotnom nisam vidjela razlog zbog kog bi fotografija trebala da se nadje tu gdje jeste. A onda sam shvatila da se samo radi o osobi koja je SVOJIM novcem, POŠTENO platila. Ovo me je iskreno nagnalo na razmišljane, kakav li smo mi to narod?! Čemu težimo, čemu li se nadamo? Zar 10 eura u kovanicama po 5 i 20 centi, vrijede manje nego 10 novih, papirnatih, ispeglanih? A onda shvatih da to isto radimo i sa ljudima. Da ih vrednujemo na osnovu garderobe, na osnovu imovinskog stanja. Pa se prisjetih situacije kada se djevojčica kojoj je tata svešteno lice, narugala svojoj drugarici koja nosi lažne uggsice. I ista ta djevojčica svakog dana ljubi crkvena vrata, ali odrasta u neznanju da se Bog ne ljubi tako. Prisjetila sam se situacije kada se dječak narugao drugom dječaku jer u školu dolazi autobusom, pošto mu rodite

Danas, kad smo svi prepuni obaveza, kad svi jurimo nekud, planirajući dan tačno u minut, kad nam manjka vremena za sve ono što moramo, ili mislimo da moramo završiti. Kad smo pretrpani poslom, prezauzeti nekim planovima koji trebaju biti ostvareni. Danas, kad se družimo preko društvenih mreža, kad kafu pijemo u nekom metrou, kraj nekih lica koja možda nećemo više nikada vidjeti. Zastani. Osvrni se. Obrati pažnju na sitnice. Na onu staru baku koja prodaje dvije korpice jagoda, jer toliko je imala u svom dvorištu. Hej, ne moraš ih čak ni voljeti, al' daj joj razlog da se nada da je srela svog andjela čuvara. Taj novac koji čuvaš za manikir, kafu, za farbanje ili masažu, neka bude utrošen na nešto veliko. Na nešto što će od tebe napraviti LJUDINU. I za to ne mora niko da zna. Obrati pažnju na onog pijanog čovjeka što svakog dana leži kraj obližnje prodavnice. Sigurna sam da je jednom, kao i svi mi, bio samo nečije dijete, brat, stric ili otac. Kupi mu sendvič, pruži mu svoju

Nije svako VOLIM TE ljubav.  I nije svaka burma brak.  I nije svako budjenje zaista jutro.  Ni svaka noć ne podrazumijeva san.  I nisu svi ti albumi radost. A ni slike nasmiješenih lica. Ni vodjenje ljubavi nije nužno i strast.  Ni svaki poljubac dušu ne golica. Ni ruke oko nečijeg vrata ne znače da vam taj neko pripada.  Jer... Pripadanje ne zahtijeva zajednička budjenja.  Ni zajedničke ručkove.  Ni ljetovanja.  Zajedničke odmore.  Ni fotografije na kojima su svi srećni.  Pripadanje ne znače ona djeca, koja vas moraju podsjetiti da ste porodica.  Ni kućni ljubimac kog ste zajedno birali.  Pripadanje nisu one slike dobijene na svadbi, koje krase vašu sobu. Ni kola kupljena na njegovo ili njeno ime, a koja uglavnom vi vozite.  Pripadanje nisu sve one oprane mašine, u kojima vam se garderoba grli jače i iskrenije od vas dvoje.  Ni jedna adresa, kao ni ormar podijeljen na pola.  Jer pripadati nekom može

Jedna stvar koja me uvijek iznova iznenadi je činjenica da je uskoro 2017. godina na izmaku, a da pojedini ljudi i dalje nisu naučili kako pisati odredjene riječi.  Interesantno je što nikada ne sumLJaju da su nepismeni, te sa ponosom komentarišu javno. Stoga sam odlučila objaviti jednu kratku, šaljivu pjesmicu u čast svih onih koji NEZNAJU ili NEŽELE znati.               PISMO MOJOJ DRAGOJ Kazao  BI nešto, mada NEBI SMIJO , zaljubljen u tebe dugo ja sam BIJO . Osjećanja svoja predugo sam KRIJO , pa sam te zauvijek dušo IZGUBIJO . Da nastavim dalje, jednostavno NEZNAM , bez pogleda tvog, ja tonem u bezdan. Pitam se ponekad, DALI SUMLJAŠ možda, da svi snovi moji pripadaju tebi? DALI   šanse im'o BI , da sve sam ti kaz'o, ili ni tad draga, moja bila NEBI ? NAJAČE te kažu prva ljubav boli, sto put sam se zbog tog obratio Bogu. I on mi je REKO' da ti drugog voliš, al' preboljet tebe nikako NEMOGU . Niko mi te neće voljeti ovako, srećnija bi SAMNOM t

Kad pregaziš dvadesete, te stvari krenu da se mijenjaju vrtoglavom brzinom. A ti ih posmatraš nijemo i moliš Boga da ti da snage da prihvatiš život onakav kakav jeste.  Kad pregaziš dvadesete, pa shvatiš da si konačno odrastao. Pa sretneš onog druga iz škole kog nisi vidio dugi niz godina. Jedno dijete na ramenima, drugo vodi za ruku. Pa ti maše iz daljine, a ti se pitaš otkud ti je poznat. Ej, otkud. A nekad ste dijelili klupu skupa. Danas je teži dobrih 20 kila. U kosi srebrna prašina. Ti svoju farbaš pa se ne vidi još uvijek. Kad pregaziš dvadesete, pa shvatiš da roditelji koji su nekada bili tvoji heroji, sve slabije vide. Pa ih počne boljeti svašta. A boli i tebe. Boli te duša, jer se pitaš kako odjednom zdravlje popusti. Do juče su na rukama imali gromobrane, jednim pogledom su zaustavljali kišu. Do juče je kuća mirisala na šnenokle. Danas sve rjedje, lakše je kupiti.  Kad pregaziš dvadesete, pa shvatiš da se oni koji su se tvom rodjenju najviše radovali, spremaju z