Merkurova_kći

Već sam ranije pomenula kako sam zaljubljenik u psihologiju, te veoma često i čitam štiva na tu temu. E onda sa sasvim iznenada došla do zaključka, da u moru psihičkih poremećaja, treba obratiti posebnu pažnju na PSIHOPRATIJU.  Sasvim sam dobro napisala, da ne bi došlo do zabune.  Pa ko su onda ljudi PSIHOPRATE? Ova bolest je novijeg doba, stara svega par godina, ali jako je rasprostranjena i nažalost ne pridaje joj se dovoljna pažnja, mada smatram da bi trebalo. Sigurna sam da svi vi korisnici društvenih mreža, a prvenstveno instagrama, imate makar jednog PsihopRatu medju svojim prijateljima. To je osoba koja najveći dio vremena posvećuje "čačkanju" tudjih profila, jer u suštini nema svoj život. Ili ga ima, ali je jako nezadovoljna istim, te vrijeme provodi čekajući da neko od njenih prijatelja izbaci story ili novu fotografiju. Obavezno iščita komentare ispod iste, analizira po par puta, ne bi li utvrdila gradivo, ali naravno nikada neće označiti da joj se ista d

Od malena su mi kući govorili da ne mislim svojom glavom. Nikad nisam smatrala da sam neki Ajnštajn, a to sam već skapirala negdje u drugom ili trećem osnovne, kad sam na kontrolnom iz matematike dobila 5 kao kuću. I to jedina u odjeljenju. Mami je bilo čudno, pa me pitala koliko je 3x6, da bih joj ja ponosno odgovorila 72. Sjutra dan je došla kod učiteljice i zahtijevala da me ispita ponovo, za svaki slučaj i tako moju idealnu sliku o nasljedniku čuvenog Pitagore, srušila zauvijek. Osim što nisam imala veze s' mozgom kad je u pitanju računanje, razotkrivena je i moja sposobnost varanja ili što bi u žargonu rekli švercovanja, sa nepunih 10 godina, te je svaki moj pokret ubuduće bio pomno praćen. To da ne razmišljam svojom glavom je bilo potpuno opravdano, obzirom da su recimo morali jednom hitno da me vode kod Nade frizerke (koja je inače naša komšinica), da što bi Gibonni rekao "SPASI ONO ŠTO SE SPASIT DA", jer sam ja svoj talenat šišanja isprobala na sebi, tako št

Čudno je to, kako neke sitnice, zapravo potpuno nevažne...sitnice koje nam trenutno ništa ne znače, jednog dana postanu zapravo krupne stvari.  Jednog dana ćeš sasvim slučajno čuti pjesmu ili osjetiti miris koji će u tebi pokrenuti lavinu emocija. Sklopićeš oči i poput putnika kroz vrijeme, makar za trenutak biti dio nekih davno prošlih vremena, koja ti nekada nisu značila, ali su ti danas toliko draga. I kažu ljudi da je prolaznost ružna. Pa kada je ne bi bilo, čega bismo se imali sjećati? Volim tu emociju koju u meni bude sjećanja. Jer šta bi od nas ostalo kada ne bi bilo uspomena?  Volim jednu staru tortu od oraha koju je pravila moja baka, mada postoji mnogo ljepših kolača. Ali njihov ukus nema tu moć da me vrati u djetinjstvo. Drugi kolači ne grle moju dušu. Ukusni, al' prazni. Volim jedan stari Meander u Nikšiću, koji se jedva drži na svojim "nogama". Često ga sanjam, mada je prošlo nekih 20 ljeta od tada. Danas tamo žive neki meni nepoznati ljudi. U stanu k

Prije Google pretraživača, svi smo živjeli nekim iole normalnim životom. Bili smo ponekad bolesni, ali doktor bi se posjećivao samo u slučaju da babine kure ne urode plodom. Ukoliko ni pola litra domaće rakije oko bolnog grla, ili umak od bjelanaca i senfa na tabanima ne daju rezultata, tek tada bi nas majka uzela za ruku i pravac doktor. Za skidanje temperature je baba imala recept à la Fervex. A to je: isijeku ti krompir na kolutove, poredjaju ga na krpu, pa ti zavežu glavu tako da ti mozak prsne. Uz to te otuširaju dva-tri puta i mora ti bit bolje. Ja nikada moram priznati, nisam bila nešto hrabra kada je u pitanju bolest, ali se nisam ni plašila, a još manje mislila da ću da umrem čim me nešto zaboli. A onda je u naše živote sasvim tiho, ušetao gos'n Google i napravio pometnju. Bila sam fascinirana tim svemogućim pretraživačem, pa sam ga ubrzo prihvatila kao rod rodjeni. I svaku muku sam dijelila sa njim, pa i to kada me nešto zaboli. I tako jednom meni iznenada zaigra

Ljudi...niko čudniji od njih. Često su prepuni bijesa, kritike, savjeta koje dijele zavaljeni iz svojih fotelja, bez plana da budu od neke koristi. Ljudi...toliko često bilježe tudje greške, dok na svoje ostaju slijepi. Sa ljudima nikada ne znaš šta da očekuješ. Možeš biti bezgrešno biće, oni će ti i dalje pronaći manu. Ako su Boga hulili, zašto ne bi i vas? Često sam svjedok gnijevnih komentara, što na društvenim mrežama, što po gradskim ćoškovim. Svakodnevno čujem kako kritikuju nečiji rad, nečiji trud i plan da učini nešto od svog života. Dovoljno je otići na utakmicu i čuti sportske znalce kako u bijesu psuju sportiste koji za razliku od njih rade nešto u svom životu. Sa tribina znaju pametovati, nesvjesni svoje ograničenosti. Svakodnevno ti isti ljudi Ismijavaju pjesnike, pisce, muzičare, slikare, režisere...kažu nema dara za poeziju, loše piše, pjeva suviše tiho, ili nema sluha uopšte. Šta ovaj umišlja, da je Klod Mone? Nogom bi naslikao ljepše. Film koji je režirao suviše j

Da napišem ovaj tekst, došla sam na ideju nakon statusa moje drugarice. Revoltirana ponašanjem sugradjana koji su žestoki protivnici "parade ponosa", te koji dižu uzbunu zbog iste, a koji na situaciju u državi se ne oglašavaju, već se godinama prave da je sve u redu, objavila je status pun kritike, ne bi li se isti pronašli i shvatili da je vrijeme za promjene.  E pa ovako... Rodjena sam u Crnoj Gori, mada već šest godina živim u Aziji. Kao neko ko je imao priliku da se upozna i sa drugim kulturama, te sa ljudima iz svih krajeva svijeta, moram demantovati moju prijateljicu pa zaključiti da se kod nas baš dobro živi. Krenimo od Kotora, preko Budve, pa malo zastanimo u Dolini Bogova, zatim produžimo do Podgorice, pa sve do Nikšića, zatim sjevera Crne Gore.  NIKAD LAKŠE DO NOVCA : Već ranom zorom, bašte kafića počinju da se pune, a uz njih i objekti u kojima možete okušati svoju sreću, za SAMO nevjerovatnih 50 centi . Dok se Mocart  prevrće u grobu, kladionice koje