AKO NE MISLIŠ SVOJOM GLAVOM, OVAJ JE TEKST ZA TEBE

Od malena su mi kući govorili da ne mislim svojom glavom. Nikad nisam smatrala da sam neki Ajnštajn, a to sam već skapirala negdje u drugom ili trećem osnovne, kad sam na kontrolnom iz matematike dobila 5 kao kuću. I to jedina u odjeljenju. Mami je bilo čudno, pa me pitala koliko je 3x6, da bih joj ja ponosno odgovorila 72. Sjutra dan je došla kod učiteljice i zahtijevala da me ispita ponovo, za svaki slučaj i tako moju idealnu sliku o nasljedniku čuvenog Pitagore, srušila zauvijek. Osim što nisam imala veze s' mozgom kad je u pitanju računanje, razotkrivena je i moja sposobnost varanja ili što bi u žargonu rekli švercovanja, sa nepunih 10 godina, te je svaki moj pokret ubuduće bio pomno praćen. To da ne razmišljam svojom glavom je bilo potpuno opravdano, obzirom da su recimo morali jednom hitno da me vode kod Nade frizerke (koja je inače naša komšinica), da što bi Gibonni rekao "SPASI ONO ŠTO SE SPASIT DA", jer sam ja svoj talenat šišanja isprobala na sebi, tako što sam jednog popodneva našla makaze i napravila šiške. Tu sam sa nekih 8 godina, zaključila da se definitivno time u životu neću baviti. Na koga sam povukla saznala sam od mame, kad mi je ispričala da je njena baba jednom platila danak neiskustvu, dopustivši joj da se igraju doktora. Mama joj je iz sve snage šinula "injekciju" i to hemijskom, da je jadna baba morala primati tetanus. 

Kako sam odrastala, tako je moja ličnost naginjala ka piromaniji. Te sam jednom zapalila svijeću ispod suvog cvijeća, drugi put sam mirišljavim štapićem izgorela zavjesu, a treći put sam, dok me već uveliko pubertet drmao, pravila neka romantična pisma, pa sam poželjela da pismo bude što bi rekli "vintidž" malo dogorelo sa svih strana, i zamalo zapalila sobu. Uglavnom, od mene su godinama nakon toga sklanjali šibice, upaljače, a dezodoranse i ostale zapaljive materije sam smjela koristiti isključivo van kuhinje. Za Ovnove je poznato da su vatreni znak, a kad sam ja u pitanju, to se treba bukvalno shvatiti. Da sam u prošlom životu bila piroman, definitivno sam bila sigurna nakon što me suprug jednog jutra probudio iz sna i pitao čujem li neki zvuk u hodniku. Ja sam mrtva ladna rekla "Čujem, to je alarm za požar" te se samo okrenula na drugu stranu i nastavila da spavam. Sreća pa je bila ipak lažna uzbuna inače što se mene tiče, pogoreli bismo. I dan danas imam fobiju kad nisam kući, a čujem vatrogasnu sirenu. Gotovo budem sigurna da kod mene idu, pa pokušavam da se sjetim šta sam zaboravila da isključim. Ringlu, peglu, rernu ili možda sve zajedno.

E sad, dugo sam se pitala ima li gorih od mene, ali mi je postalo mnogo lakše shvativši da je recimo jedna moja poznanica pohovala krastavac misleći da su tikvice. Drugi put je pravila neke mafine za rodjendan i čudila se što joj nisu uspjeli, a pratila je uputstvo. Ispostavilo se da je umjesto 200 gr šećera, stavila 2 kg. 

Uglavnom, svi smo ostali u sijenci osobe sa kojom ne znam šta je danas, jer me blokirala, nakon što sam je pitala je li joj neko hakovao profil. Pošto mi je bilo malo čudno da se u nepunih godinu dana vjerila 6 puta, od toga dva puta za istog čovjeka, svaki put obavijestivši prijatelje na fejsbuku. N'o, to nije uopšte ni bitno. Radi se o tome da su nam u IV srednje već uveliko hormoni divljali, te je bilo popularno zapaliti koji cigar iza škole. E onda se moja drugarica Sandra, koja je luda koliko i ja, dosjetila da bismo mogle da napravimo biznis, tako što bismo prodavale "džoint". Odnosno čaj od nane. Ideja o biznisu je ubrzo propala, jer nema tih para koje bi nam mogle platiti taj smijeh kad bi naša drugarica pušila nanu iza škole i govorila da joj sve neki mravi struje kroz vene. Pa kako sunce mijenja svoj oblik i slično. Najjače od svega što je bila ubijedjena da i nas ''radi'', jer smo se mi valjale po podu od smijeha. Još jedna anegdota veže me za nju, kada je odgovarala geografiju  i pošto nije dobro čula nas koji joj šapućemo, svadjala se sa profesorom jer joj je dao 1, kada je na pitanje "Kako je naziv poznatog ski naselja u Francuskoj u kom su održane prve zimske olimpijske igre?" sasvim sigurna u sebe, odgovorila ŠamPoni. Osim nje, još smo jednu osobu iz odjeljenja navukle na nanu, te sam možda iz tog razloga i postala zaljubljenik u psihologiju, shvativši da nam nakon dva-tri dima nane, priča bukvalno najdublje tajne. 

Sve u svemu, činjenica je da mnogi od nas ne misle svojom glavom, ali ako je za utjehu, uvijek postoji onaj ko je gori od tebe.