Merkurova_kći

Ono što me oduvijek intrigiralo je pridavanje tolikog značaja muškom polu kada je u pitanju Balkan. Samo na Balkanu sina nazivaju jedincem, ma koliko sestara imao. Ponekad se zapitam kako bi to nekome ko ne govori našim jezikom, zazvučalo kada bi mu jedan roditelj troje djece, objasnio da ima sina jedinca. I tako recimo doseli se nova komšinica koja ne govori našim jezikom, pa vidi malog Radovana ( ime izvedeno od imenice RADOST jer je plan uspio iz trećeg puta ) kako trčkara oko kuće. Oduševljena djetetom, započinje razgovor sa njegovom majkom.  - Hi, I am Helen, your new neighbour. Oh you have such a beautiful son. How old is he? - Oh hi, nice to meet you Helen. I am Mileva. Our son Radovan is 3 years old. He is our whole world, our only son.  U tom momentu mala Milanka istrči ispred i viče "Mama, ja sam gladna!" Helen u čudu gleda, pa pita: - Oh, but who is she then? - Aah, this is Milanka, our daughter. - But, I thought that Radovan is

Veliki sam ljubitelj smutija, te sa punim pravom mogu reći da sam pravi expert po tom pitanju, mada ni moj muž ne zaostaje za mnom. Znao je tako da me iznenadi ujutru kada se probudi prvi, te da me ukusan napitak čeka na stolu, sve dok mi jednog dana nije postalo sumnjivo, te sam ga pitala da li dobro gleda kad otvara urme, jer nerijetko i sama nadjem crva. Na to pitanje me je prvo začudjeno pogledao, te potom odgovorio kako on nikada nije pronašao crva. Na moje iznenadjenje, on se iznenadio još više, te me nakon par minuta pitao kako crv izgleda. Tu mi već umalo smuti nije izašao kroz nos, te sam vrlo brzo otvorila par urmi i naravno pronašla ne samo jednog. On je bio veoma začudjen i rekao mi "Aaaa znači to su crvi. 🤔 Nema veze, svakako se samelju. Stvarno ne mogu vršiti autopsiju nad urmom." Tako su završila mala slatka iznenadjenja, koja su imala zasigurno lijepu namjeru, koja je nažalost poprimila sasvim drugi efekat. Drugo stvorenje koje je užasnije od crva, a

Šta su to društvene mreže učinile od nas, nisam shvatila čak ni onog momenta kad sam svom tadašnjem momku a sadašnjem suprugu, poslala hitnu poruku, da mi pokosi jagode na fejsu jer nemam interneta, a moraju se okositi tačno u 16:00 h (a on je tada bio u Belgiji inače). Ne, zaista nisam shvatila čak ni onog trenutka kada mi je neka gospoja sa Malte poslala prijeteću poruku, jer je moja lutka iz neke kretenske igrice "Mall world" pobijedila njenu na izboru za virtuelni Miss svijeta. Tu sam samo spoznala da je i nervno oboljelim ljudima internet lako dostupan, te joj uputila zaista prijateljsku poruku da ode kod psihića dok još nije kasno. Šta su društvene mreže učinile od nas, shvatila sam tek onog momenta kada mi je mama pokazala neku crno bijelu fotografiju na kojoj je 10 muških osoba i medju njima moj pradjed. A ja sam je uzela u ruku i sa dva prsta pokušala zumirati pradjeda. 😐 Osim te situacije, desilo mi se (a dešava mi se i danas) da uzmem "prave"

Kada me danas pitaju ko je moj idol, kratko i jasno odgovorim NIKO.  Jer zaista ne postoji osoba kojoj se toliko divim da bih poželjela biti baš takva. Medjutim, nije oduvijek bilo tako, a da se na greškama uči, shvatila sam u prvom srednje kada sam poželjela promijeniti svoj "look" što bi rekli. Inspiracija mi je bila jedna izuzetno lijepa cura iz mog kraja, koja je gradom ponosno šetala svoju novu frizuru. Nisam uzimala u obzir činjenicu da sam ja izgledala poput osrednjeg bumbara, kao i to da nemamo isti kvalitet kose. I tako sam se hrabro prepustila makazama, ovog puta pravog frizera (jer sam inače to radila sama par puta i nije izašlo na dobro) i ni nakon izlaska iz salona nisam bila svjesna da više ličim na punjenu papriku nego na mog tadašnjeg idola. Svjesna realnosti, postala sam tek onog jutra kad sam došla u školu, a neki nepoznati dečko glasno rekao svom drugu "Vidi brate Nedu Ukraden". 😖 Nakon toga sam čvrsto odlučila da do kraja života budem kak

Mislim da je već svima poznato koliko uživam u hrani. Uvijek sam voljela isprobavati neke nove ukuse, stoga je dolazak u Aziju bio pravo otkrovenje po pitanju mnogo čega, te naravno i kuhinje. Prva da kažem čudna, poslastica koju sam isprobala, bila je "Pisang goreng" odnosno pržena banana, preko koje vam izrendaju dobrih 200 gr. sira, pa sve to zaliju čokoladom. Medjutim, ovo je bila ljubav na prvi zalogaj, te možda deseti pogled. Drugo, mogu ga nazvati perverzno jelo, koje sam imala želju, ali ne i želudac da probam, zove se Jari ili Kepala Ayam. Moja drugarica Indonežanka mi je rekla kako to veoma voli, te sam se jednom prilikom složila da poručimo u restoranu. Obije smo ostale zatečene kada je konobar donio ručak. Ja činjenicom da me sa tanjira gleda mala kokošja glava koju valjda treba da gricnem, te prstići koji podsjećaju na ručicu nedonoščeta. A moja drugarica vidjevši da mi se svaki milimetar lica i tijela naježio od šoka. Možda je nepotrebno reći da sa