Merkurova_kći

Svi se ljute kada nekog čekaju.  Svi žure nekud, kažu vrijeme je dragocjeno.  Slažem se. Jeste. Ali sreća je kad imaš koga da čekaš. Kad gledaš na sat, odbrojavaš trenutke. Sreća je čekati. Odbrojavati. Radovati se dolasku.  Čekanje je strepnja.  Čekanje su suze. Čekanje je iščekivanje.  Čekanje je strpljenje.  Čekanje je povjerenje.  Čekanje je vjera da se nije promijenilo ništa.  Čekanje je osmijeh zbog saznanja da i tebe neko čeka.  Čekanje su snovi.  Čekanje je čežnja.  Čekanje su kilometri koji te podsjećaju da negdje, u nekom gradu, u nekoj državi miljama daleko, postoji osoba koja te jednako želi. Čekanje nikada ne može biti izgubljeno vrijeme. Jer postoje ljudi koji su ti blizu, makar bili fizički daleko. Ne možeš da ih dodirneš, ali ih osjećaš. Blizina ne garantuje da ti neko pripada. Stoga, čekanje nikada ne može biti ružno.  Jer susret sa onim koga čekaš pokazaće ti zbog čega.

Čitala je Prevera i poistovjećivala se sa tamo nekom Barbarom. I plakala je, htjela da i njoj neko posveti pjesmu.  Oh vi ste žene čudna neka bića. Zašto pobogu plačete često? U svemu pronadjete razlog za suzu.  Htjela je da bude posebna. Pravila se važna dok je kuvala ručak, kao da to jedino ona na svijetu umije. Vitlala je varjačom poput nekog viteza, pa se cerekala svojoj ludosti, pijana od sreće. Bila je dijete zarobljeno u 25 ljeta staroj ženi. Maštala je o Parizu, o nekoj večeri na vrhu Ajfelovog tornja. I da joj neko iznenada pokloni buket žutih ruža. Ne crvenih, baš žutih. Morala je ona biti drugačija od drugih, imati nešto svoje. Maštala je o svjetlima nekih velikih gradova, o vožnji obalom Sene i da je neko oslovi sa "Mademoiselle". Često bi gledala kapljice kiše koje umivaju prozorsko okno, te ih uporedjivala sa životom. Plakala je jer vrijeme prebrzo teče, a ona ne može to da spriječi. Nisam znao šta ću sa tom malom "pariškom" damom.  Sve joj je b

  Upeklo junsko jutro nije obećavalo mnogo toga. Sive zidine mučnog zatvora isparavale su od prolivenog znoja, suza i mirisa ustajale hrane. Matias je po običaju ispružio ruke, te pozdravio novi dan. Ovo je bio 60-ti dan od kako je lišen slobode, optužen za nešto što nije počinio. Čekalo ga je još 850 istih, bezličnih dana, te isto toliko snova, koje će morati da odsanja medju tom betonskom masom koja ga je dijelila od onog svijeta u kom je nekada živio.   - Hej, ponovo se smiješiš, stari šta je to pogrešno sa tobom?- trgnuo ga je Lukin glas, pun nervoze i pesimizma.    - Ha, proslavljam dva mjeseca provedena na ovom čudesnom mjestu. Zašto misliš da ja radim nešto pogrešno Luka?   - Gledaj Matiase, očigledno nisi svjestan gdje smo. Lišeni smo slobode, a dobro znamo da nismo krivi ni za šta. Ali tvoj stav me plaši, plaši me da gubiš kompas. Naredne dvije godine nema izlaska odavde. Sve planove koje smo imali, bacili smo u bezdan. Sve nade su prosute po ovom betonskom t