Merkurova_kći

Svakodnevno nas bombarduju raznim pričama, sočnim natpisima koji govore o nekom "maminom sinu", "Edipovom kompleksu" te propalim brakovima za čiji krah je kriva svekrva, odnosno tašta. I uporno slušamo i čitamo tudja iskustva, nesvjesne da smo i same buduće majke, svekrve i tašte. Sa punim pravom svakodnevno izgovaramo kako treba radjati djecu da u starosti ima ko da ti doda čašu vode, da te nahrani umirućeg, te brine o tebi, odnosno bude tvoj rob. Svakodnevno kritikujemo posesivne majke koje nam ne daju da slijedimo svoje snove, a i same se pretvaramo u iste.  Na samom početku Biblije piše: "Zato će ostaviti čovjek oca svog i mater svoju i prilijepiće se k ženi svojoj".  Kada bismo mi buduće i sadašnje mame istinski shvatile ovu rečenicu, garantujem da bi mnogo manje bilo propalih veza, brakova, poslova i na kraju propalih života. Jer rodjenje djeteta nije žrtva, kojom sebi stvaraš sigurnost i garanciju da u poznim godinama nećeš biti sam. Sv

Zvala se Julijana. Mada su je svi u selu od milošte zvali Julka. Govorili su često da je "stara djevojka", mada ja kao dijete nisam mogla shvatiti taj termin. Julka je ličila na sve, osim na djevojku, dok je pogrbljeno koračala poljem u sedmoj deceniji života. Imala je kratku tršavu kosu, nikad ofarbanu, te velik biljeg tik iznad usne. Vječito u jednom starom vunenom džemperu, te dugoj sivoj suknji od batista, koja joj je bila za sve prilike. Od nakita je nosila dvije zlatne alke na ušima i nikada ih nije skidala. Kad bolje razmislim, mnogo prilika za izlazak nije ni bilo. Svakodnevno je obilazila svoje dvije krave, te par kokošaka koje su trčkarale oko malog kućerka.  Jedini izlasci su joj bili saučešća i sahrane, te svakodnevni odlazak preko poljane, u malu prodavnicu na uglu. Nije pušila. Ponekad bi popila rakiju, ali ne tako često. Nije se družila. I uvijek je oporo mirisala na sušeno meso i mladi sir. Kod nje si uvijek morao da jedeš, makar to bilo u cik zore. P

Kada je došao trenutak da krenem za Hong Kong, pri ruci sam imala sva moguća sredstva za smirenje, jer nisam mogla objasniti sebi da se moja najveća želja upravo ostvaruje. Pošto sve volim da dobro začinim, tako sam i  ovog puta u avionu, umjesto gledanja nekog laganog filma, u sebi smišljala najstrašniji scenario sa Nacionalne geogafije. Tu su bile razne živopisne scene. Od krila koje gori iznad okeana, preko plača koji se razlama nebom, dok avion suptilno pada u okean. Pošto turbulencija gotovo da nije bilo, sjetila sam se da je najveći rizik pri slijetanju i nervozno čekala presudu. Na moje zaprepaštenje, stigla sam čitava. Srce je tuklo kao ludo i ja sam jedva čekala da upoznam svoj grad iz snova. Osim stana koji je bio nalik kutiji šibica i u kom sam se osjećala kao Koperfild ukoliko uključim šporet iz prve, jako me je iznenadio pogled na oko 500 komšijskih prozora koji bi bili slasna poslastica za nekog voajera početnika, ali obzirom da ne spadam u tu kategoriju, bilo je po

Šta su očekivanja uopšte? Ona počinju našim rodjenjem. Dok još nismo ni svjesni sebe i svijeta oko nas. Ona nas bombarduju sa svih strana dok kao nejake bebe, očekuju od nas da kažemo prvu riječ, da napravimo prvi korak kada prave i sve ostala djeca našeg uzrasta. Zatim u vrtiću očekuju da pokažemo svoju hrabrost i inteligenciju, te budemo spremni za školu onda kada drugi smatraju da bismo trebali biti. Zatim krenemo u prvi razred (naravno ne svojevoljno), pa drage mame i tate očekuju da budemo poslušni i uzorni djaci. Da nam se dive, da budemo najbolji u svemu. Zatim tokom odrastanja očekuju da na vrijeme završimo školu, fakultet, pa nadjemo dobar posao, ali naravno očekuje se da radimo ono što će nam donijeti zaradu, a ne ono što volimo. Zatim se u kasnim dvadesetim očekuje da nadjemo partnera i stupimo u brak, te da postanemo roditelj prije 30-te. Nakon prvog djeteta se očekuje da dobijemo još jedno, jer svijet smatra da je to ispravno. Zatim ta ista djeca očekuju da ostanemo u

Jednom davno, u zemlji čudesa, živjela je nevjerovatno lijepa princeza Dorotea. Imala je sve što je poželjeti mogla, te su je smatrali pravom srećnicom. Jednog dana, u dvor je došla Tesa. Mlada djevojka iz obližnjeg sela, pokušavši da proda korpicu svježih jagoda. Kad je Dorotea probala jednu, odlučila je kupiti čitavu korpicu i poželjela da djevojka dodje i sledeće nedjelje, opijena slašću predivnog voća. Djevojka je od tada dolazila svake nedelje i donosila mladoj princezi svježe voće za kojim je toliko čeznula. Upozorili su je da ne bi smjela pretjerivati, jer je od rodjenja bila sklona alergijama, ali ona se nije obazirala. Korpica jagoda je koštala taman toliko da utoli glad Tesinog nemirnog stomaka, te bolesne bake o kojoj je brinula. Dorotea, koja je nemilice uživala u slasnom voću, jednog dana odluči da posadi jagode u svom vrtu, a mlada Tesa joj je rado pomogla u tome. Porasle su nevjerovatnom brzinom i konačno je mogla da uživa u njima svakodnevno. Tesa više nije morala

Mi nikada nismo bili prosječan par. Oh kako mrzim tu riječ! Nikada nisam voljela ništa na pola, bljutavo i letargično. Uvijek sam igrala na sve ili ništa, davala sebe po cijenu vlastite propasti. Takav je bio i on. U ranim dvadesetim, dok je gospodja Simonović u polu-praznom amfiteatru pričala o nekim finansijama koje me apsolutno zanimale nisu i dok sam se trudila da ne zatvorim umorne kapke...osjetila sam na sebi oštrinu njegovog pogleda. Nasmiješio se i istog dana smo uz kafu doznali da imamo mnogo više zajedničkog od one dosade koja je izbijala iz žutih zidova starog fakulteta. On je bio moj kutak tišine, moja oaza mira. Znali smo ćutati satima, a razumjeti sve. On nikada nije negodovao, nije bacao čarape po stanu ili gundjao jer sam se dugo zadržala na poslu. Nije ni sa godinama postao jedan od dosadnih sredovječnih muškaraca koji od sedam popodne žele tišinu, žedni novih informacija iz svijeta, koje ama baš nikome i ne služe. Nisu ga zanimale utakmice i nije skupljao prazn