ŽENA ZNA...

Mi nikada nismo bili prosječan par.
Oh kako mrzim tu riječ!
Nikada nisam voljela ništa na pola, bljutavo i letargično. Uvijek sam igrala na sve ili ništa, davala sebe po cijenu vlastite propasti.
Takav je bio i on. U ranim dvadesetim, dok je gospodja Simonović u polu-praznom amfiteatru pričala o nekim finansijama koje me apsolutno zanimale nisu i dok sam se trudila da ne zatvorim umorne kapke...osjetila sam na sebi oštrinu njegovog pogleda. Nasmiješio se i istog dana smo uz kafu doznali da imamo mnogo više zajedničkog od one dosade koja je izbijala iz žutih zidova starog fakulteta. On je bio moj kutak tišine, moja oaza mira. Znali smo ćutati satima, a razumjeti sve. On nikada nije negodovao, nije bacao čarape po stanu ili gundjao jer sam se dugo zadržala na poslu. Nije ni sa godinama postao jedan od dosadnih sredovječnih muškaraca koji od sedam popodne žele tišinu, žedni novih informacija iz svijeta, koje ama baš nikome i ne služe. Nisu ga zanimale utakmice i nije skupljao prazne pivske flaše, koje bi veselo razmjenjivao sa najbližim prodavcem. Godine su se nizale kao slagalica i nisu mi smetale. Nisu mi smetale ni bore u uglu usana. Ni udubljenja na obrazima koja otkrivaju kilometre smijeha u mom životu.
Ja nikada nisam bila od onih žena koje sumanuto istresaju džepove sakoa svog supruga. I nikada nisam grčevito mirisala njegove kragne ili ih provjeravala pod sunčevim zracima, ne bih li pronašla i najmanju mrlju koja bi okaljala nas. Nisam tražila tragove. Nisam u petoj deceniji izigravala detektiva.
Možda jer sam se plašila sebe. I njega. I nas. I nje...
Oh, ne vjerujte onim pričama tužnih ostavljenih žena koje vam se kunu da nisu znale ništa. Ne vjerujte kada kažu da se sve dogodilo na prepad. ŽENA ZNA. Svaka od nas, imala 20, 30 ili 50...ZNA.
Ne, ja ne proričem sudbinu i ne čitam iz dlana. Nisu potrebni dokazi i nisu potrebna pitanja.
One večeri dok smo prebirali po tanjiru, svako sa svojim mislima, u svom svijetu iluzija i snova. Te večeri smo znali oboje, da ona zakletva u maloj crkvi koju više niko ne posjećuje...da je počela da blijedi.
Večerao je sa knedlom u grlu, valjda po prestanku ljubavi ni hrana više nema ukusa. Pronašla sam njegov izgubljeni prsten, vješto skriven u ladici. Nisam ništa rekla jer 30 godina sreće, bogatstva,  besparice, suza, ljutnje, bola, čežnje i radosti...nisam željela da kvarim. Nikada nisam voljela zakrpe, djelovale su tako dotrajalo i loše. Ni objašnjenja, jer djelovala su tako bijedno. Bez pozdrava, bez pitanja otišla sam u praskozorje.
Čak mislim da me je čuo, ali se pravio da spava dubokim snom, zaljubljenog dječaka.
Nikada nisam znala upaliti vatru, uvijek je to radio neko drugi. Ja bih uvijek skupljala pepeo i gledala kako ga nosi lagani povjetarac. Tako i ovog puta. Ugasio se poslednji plamičak.
Pepeo, brižljivo skupljan 30 godina, pokvašen sa par ženskih suza, nosi prvi vjetar...