OČEKIVANJA

Šta su očekivanja uopšte?
Ona počinju našim rodjenjem. Dok još nismo ni svjesni sebe i svijeta oko nas. Ona nas bombarduju sa svih strana dok kao nejake bebe, očekuju od nas da kažemo prvu riječ, da napravimo prvi korak kada prave i sve ostala djeca našeg uzrasta. Zatim u vrtiću očekuju da pokažemo svoju hrabrost i inteligenciju, te budemo spremni za školu onda kada drugi smatraju da bismo trebali biti. Zatim krenemo u prvi razred (naravno ne svojevoljno), pa drage mame i tate očekuju da budemo poslušni i uzorni djaci. Da nam se dive, da budemo najbolji u svemu. Zatim tokom odrastanja očekuju da na vrijeme završimo školu, fakultet, pa nadjemo dobar posao, ali naravno očekuje se da radimo ono što će nam donijeti zaradu, a ne ono što volimo. Zatim se u kasnim dvadesetim očekuje da nadjemo partnera i stupimo u brak, te da postanemo roditelj prije 30-te. Nakon prvog djeteta se očekuje da dobijemo još jedno, jer svijet smatra da je to ispravno. Zatim ta ista djeca očekuju da ostanemo u braku, makar on bio i najgori, jer nije važno šta mi želimo. Očekuje se od nas da djecu izvedemo na pravi put, omogućimo im sve. I onda, kada izmučeni od posla koji nismo voljeli, od djece čija očekivanja smo se trudili ispuniti i partnera sa kojim nismo našli zajednički jezik, ali sa kojim smo ostali u braku (jer bismo u suprotnom razočarali okolinu) ostvarimo pravo na penziju, te poželimo da konačno radimo stvari koje volimo, makar i u kasnim šezdesetim, očekuju da se bavimo stvarima koje drugi smatraju da su prikladne  ljudima trećeg doba. Ako poželimo odskakati od okoline, osudjuju nas, uživljavaju se u ulogu psihijatra ili makar psihologa (sa jedva završenom srednjom školom) te nam daju razne dijagnoze, vidjene iz njihovog ugla. Zatim ulaskom u sedmu deceniju, konstatuju kako smo pravi srećnici što smo toliko pregurali, te se logično, očekuje od nas i da umremo. I prodje život u očekivanjima i težnji da ta očekivanja i zadovoljimo. Samo, problem je u tome što ni jedno očekivanje nije bilo naše. Dok smo trčali za vozovima kojima su drugi upravljali, istrošili smo se. Slijedili smo tudje putokaze, a svoje nesebično bacali u ambis. I da li je vrijedilo zaista, živjeti po nekom pravilniku, samo jer su drugi smatrali da je to ispravno? Da li smo se ikada zapitali šta mi zaista želimo od svog života? Da li smo zaslužili da jedini život koji imamo priliku iskoristiti, proživimo onako kako drugi očekuju od nas? Da svoje snove potisnemo, jer se ne uklapaju u standarde okoline?
Ko nam je nametnuo osjećaj krivice da nismo dovoljno dobri, pažljivi, mudri, samo zato što želimo raditi nešto što se ne očekuje od nas? Imao 10, 20, 30 ili 70, čovjek je duša živa. Koja ima svoje potrebe i želje. I niko nema pravo da nas sputava u tome, stvarajući nam osjećaj krivice jer želimo uraditi ono o čemu već dugo sanjamo. Ljubav nije očekivanje. Onaj ko vas iskreno voli, dozvoliće vam da sami birate svoj put. Da sami slijedite svoj putokaz, jer ljubav nije sebična potreba za zadovoljenjem sopstvene želje. Ljubav je čisto osjećanje i radost zbog druge osobe koja teži ka ipunjenju VLASTITIH ciljeva, makar to ne uzimalo u obzir nas.
Zato sledeći put, kad poželite uraditi nešto što ispunjava vašu dušu, ne tražite odobrenje i ne sputavajte sebe strahom šta će drugi reći. Letite visoko na krilima svojih snova, a onaj ko vam blokira put ka tome nije vaš prijatelj, niti vas voli. Samo je sebičan i egoističan. Onaj ko vam želi dobro, on će vas i razumjeti. I neće vam biti prepreka, već podrška.
Zato letite, slijedite svoja osjećanja, jer niste na ovu planetu stigli da se rodite, služite drugima i umrete. Ne plašite se skinuti okove tudjih očekivanja, jer bolje je i razočarati druge, ali biti zadovoljan, nego očarati okolinu, a razočarati sebe.