LJUBAV I POSESIVNOST SU DVA RAZLIČITA POJMA

Svakodnevno nas bombarduju raznim pričama, sočnim natpisima koji govore o nekom "maminom sinu", "Edipovom kompleksu" te propalim brakovima za čiji krah je kriva svekrva, odnosno tašta. I uporno slušamo i čitamo tudja iskustva, nesvjesne da smo i same buduće majke, svekrve i tašte. Sa punim pravom svakodnevno izgovaramo kako treba radjati djecu da u starosti ima ko da ti doda čašu vode, da te nahrani umirućeg, te brine o tebi, odnosno bude tvoj rob. Svakodnevno kritikujemo posesivne majke koje nam ne daju da slijedimo svoje snove, a i same se pretvaramo u iste. 

Na samom početku Biblije piše: "Zato će ostaviti čovjek oca svog i mater svoju i prilijepiće se k ženi svojoj". 

Kada bismo mi buduće i sadašnje mame istinski shvatile ovu rečenicu, garantujem da bi mnogo manje bilo propalih veza, brakova, poslova i na kraju propalih života. Jer rodjenje djeteta nije žrtva, kojom sebi stvaraš sigurnost i garanciju da u poznim godinama nećeš biti sam. Svi mi, bili crni, bijeli, žuti ili možda i zeleni, na ovaj svijet stižemo sami. Koliko god surovo zvučalo, sami i odlazimo sa ove planete. Radjanjem djeteta zapostavljamo sebe, zapostavljamo supruga, prijatelje, mada nam to isto dijete ništa od toga nije tražilo. Ono je samo htjelo da ima majku. Ispunjenu i srećnu, koja živi SVOJ, a ne njegov život. I onda, svjesno zapostavljajući vlastite potrebe, jer smo SAME to odlučile, nakon 17-18 godina "žrtvovanja" usudjujemo se tom istom djetetu nabijati osjećaj krivice. Sada nakon skoro dvije decenije zarobljeništva, grčevito želimo zamijeniti uloge, te našem "centru svijeta" staviti lance i primorati ga da bude naše vlasništvo. Nesvjesne valjda da nismo rodile marionetu, već ČOVJEKA koji je samostalan i koji je možda potpuno drugačiji od onog što bismo mi htjele. Koliko li smo samo sebične, kada nakon 20 godina ispunjavanja djetetovih želja, sada pucamo na iste, svakog dana ubijajući po jednu. Ubijedjene da mi znamo šta je najbolje za njega. A ustvari ne znamo ništa osim da budemo posesivna i očajna majka, koja svojim sebičlukom uništava tudje živote. I na kraju, drage moje buduće mame, bake, svekrve i tašte. Djeca se ne radjaju iz bojazni da jednog dana ne ostaneš sam. Djeca se radjaju kao plod ljubavi tebe i osobe koju voliš. I ta ista djeca nisu vaša svojina već LJUDSKO BIĆE koje će jednog dana imati svoje planove, zacrtane možda miljama daleko od vas. Umjesto da budete ljute i patetične, odvežite mu krila i poželite mu sreću. Pustite svoje dijete da bude čovjek, a ne vaš kućni ljubimac. Budite sretne jer ste majke i jer imate koga da ispratite na dalek put. I nikada nećete biti same. Jer će uvijek, makar na drugom kraju svijeta, postojati neko ko vas voli i ko se moli za vašu sreću. Prekinite lanac zlih svekrvi i tašti. Onaj koga vaše dijete bira, neka bude i vaš izbor. I on ili ona, negdje imaju majku koja ih voli više od svega na svijetu. I živite. Radujte se životu, jer nekada davno bili ste samo nečije dijete koje nije marilo za tudja mišljenja. Zato drage mame, svekrve i tašte...Uživajte u majčinstvu, ali nemojte dozvoliti da izgubite sebe. Živite svoj život, budite ispunjene i zadovoljne sobom i iza vas će ostati uspješan i samostalan ČOVJEK koji će vam jednog dana biti zahvalan na tome.