A MUŠKO K'O MUŠKO...SNADJE SE UVIJEK

Zvala se Julijana. Mada su je svi u selu od milošte zvali Julka.

Govorili su često da je "stara djevojka", mada ja kao dijete nisam mogla shvatiti taj termin. Julka je ličila na sve, osim na djevojku, dok je pogrbljeno koračala poljem u sedmoj deceniji života. Imala je kratku tršavu kosu, nikad ofarbanu, te velik biljeg tik iznad usne. Vječito u jednom starom vunenom džemperu, te dugoj sivoj suknji od batista, koja joj je bila za sve prilike. Od nakita je nosila dvije zlatne alke na ušima i nikada ih nije skidala. Kad bolje razmislim, mnogo prilika za izlazak nije ni bilo. Svakodnevno je obilazila svoje dvije krave, te par kokošaka koje su trčkarale oko malog kućerka. 

Jedini izlasci su joj bili saučešća i sahrane, te svakodnevni odlazak preko poljane, u malu prodavnicu na uglu. Nije pušila. Ponekad bi popila rakiju, ali ne tako često. Nije se družila. I uvijek je oporo mirisala na sušeno meso i mladi sir. Kod nje si uvijek morao da jedeš, makar to bilo u cik zore. Pržila je domaća jaja i meso koje je sama sušila u sušari nadomak kuće. 

Bilo mi je žao nje, mada je nisam baš voljela, jer je nas djecu dijelila po polu, a ja to nikako nisam mogla da shvatim.

Julka je bila tetka mog oca. Jedna od petoro djece u porodici. Nije se školovala, jer su braća imala prednost. Nije se bunila nikada, vjerovala je da tako treba. Muškarci su u kući uvijek vodili glavnu riječ, te je logično bilo da završe velike škole. 

Često je plakala kad bi se rodilo žensko dijete, te krmeljavih očiju govorila : "Prokleto žensko, svjesno nije koliko je muka čeka u životu". Bila sam često bijesna zbog toga, ali eto, nisam se miješala. Često je krila novac u poderanom djiletu i dijelila tetkinim sinovima. Nije mi bilo čudno što se nije udavala. Mislim da sam je od malena nekako prihvatila kao takvu i taj način života mi je bio normalan kada je u pitanju ona. Životarila je godinama, zaspavši sa prvim mrakom, te se budila u cik zore, čak prije kokota. Ali se nije bunila nikada. Nije bila ni  tužna, samo je izgledala suviše umorno i oronulo. Svaka brazda na njenom licu je imala još makar tri, koje su se račvale iz nje. Njene šake nisu ličile na šake jedne žene. Suviše rada ih je deformisalo, te stvorilo debeli sloj kože. Navikla je da radi, ali se iz godine u godinu sve teže kretala.

Otišla je jednog kišnog novembra, tiho, bez pozdrava. 

Tek nakon njene smrti, saznala sam nešto više o njenom životu. Prepričavali su, govorili "sudbina je to..." dok sam ja samo nijemo slušala Julkinu životnu priču.

Nekada davno, bila je vjerena za nekog vojnika. Čekala ga je mjesecima, uzbudjeno pripremala haljinu za svadbu. A on je bez objašnjenja otišao drugoj. Ubrzo je dobio sina, a ona se kažu povukla u svoju ljušturu i nikada više nije govorila o njemu. Dolazili su da je prose, ali je svakom zatvarala vrata. Da l' se plašila razočaranja, ili jednostavno nije mogla voljeti nakon njega, Bog će ga znati. 

Neko kaže da je sama kriva, neko krivi sudbinu, a ja danas konačno shvatam, zašto nije voljela žensku djecu. Valjda jer je svaku od nas "popišulju" kako je često znala kazati, gledala kroz onaj maleni prozor svoje mladosti. Jer je valjda, onako pogrbljena i starija nego što zaista jeste, pribojavala se za naše sudbine. 

"A muško k'o muško...snadje se uvijek."

Često sam tu rečenicu slušala, ali mi nije bila baš jasna. Sve dok nisam saznala za Julkinu priču...