PONEKAD NIJE SVE ONAKO KAKO NAM SE ČINI

Kada je došao trenutak da krenem za Hong Kong, pri ruci sam imala sva moguća sredstva za smirenje, jer nisam mogla objasniti sebi da se moja najveća želja upravo ostvaruje. Pošto sve volim da dobro začinim, tako sam i  ovog puta u avionu, umjesto gledanja nekog laganog filma, u sebi smišljala najstrašniji scenario sa Nacionalne geogafije. Tu su bile razne živopisne scene. Od krila koje gori iznad okeana, preko plača koji se razlama nebom, dok avion suptilno pada u okean. Pošto turbulencija gotovo da nije bilo, sjetila sam se da je najveći rizik pri slijetanju i nervozno čekala presudu. Na moje zaprepaštenje, stigla sam čitava. Srce je tuklo kao ludo i ja sam jedva čekala da upoznam svoj grad iz snova.
Osim stana koji je bio nalik kutiji šibica i u kom sam se osjećala kao Koperfild ukoliko uključim šporet iz prve, jako me je iznenadio pogled na oko 500 komšijskih prozora koji bi bili slasna poslastica za nekog voajera početnika, ali obzirom da ne spadam u tu kategoriju, bilo je pomalo jezivo.
Izlazak je bio pravo malo čudo. Kinezi koji se sudaraju jedni o druge i koji jure nekih 40 km/h (naravno pješice), te hvataju poslednji atom snage da udju u prepun metro. U metrou su uglavnom spavali i to stojeći, a u suprotnom su svi do jednog buljili u telefon. Gledala sam u čudu tu masu koja živi očima prikovana za telefon. Bilo je svih generacija.Od 7-767 jer i dalje odbijam da vjerujem da oni ne žive minimum 800 godina. I ništa mi nije bilo jasno...I ubjedjivala sam sebe da je to samo početak i da ova zemlja snova posjeduje sve što sam ikada željela.
Suprug i ja smo popili kafu od 15-ak eura (dvije i to je uobičajno inače) i taman su moja crijeva zasvirala D mol , da mi daju znak da je vrijeme jelu, kada se preda mnom stvorila gomila iznutrica u raznim tonovima jeseni.
Hrana je bila toliko primamljiva, da sam za mjesec dana boravka skinula 3 kg (što nije loše ni malo). Osim predivne panorame, ja sam polako počela da shvatam da ovaj grad nije ono o čemu sam maštala. Da sam tih mjesec dana živjela život kakav sam navikla da vodim, u Hong Kongu bih ubrzo bankrotirala te zajedno sa braćom iz Rusije sjedala na pločniku, dok bi pored mene stajala tabla "I need money for travel" (da se vratim kući).
Kada su ljudi u pitanju, toliko su ljubazni, da nisu željeli da mi poklone praznu kitiju od cipela (koju sam željela da iskoristim kao ukras, ne bi li stan makar malo živnuo) kao ni da nam pojasne kako aktivirati mobilni internet. I tako...svjesni da se ne možemo prilagoditi standardu i načinu života, spakovali smo kofere i zaputili se nazad u Crnu Goru. Moj muž kaže da je to prvi put da ja nisam plakala (osim kratke drame u avionu kada su čikici do nas ukiselile se noge), a ja sam pomalo razočarana tog 25-og decembra shvatila da neke stvari u našoj glavi suviše idealizujemo i uvijek mislimo da postoji nešto bolje i ljepše od onoga što trenutno imamo.