Merkurova_kći

''Da li si srećan?"- upitala me je. Nisam se nadao tako teškom pitanju. Mogla je da me pita o nuklearnoj fizici, da joj nabrojim sva Bahova djela ili da brojim do sto na kineskom jeziku. Da me pitala bilo šta, nekako bih se snašao da odgovorim. A ona me pitala nešto na šta nisam imao odgovor. Gledala me ispitivačkim pogledom. Čkiljila je radoznalo, kolutajući očima sve vrijeme. Ne zbog sunca, koje je milovalo svojim zracima otkrivajući par sitnih pjegica. Ona je uvijek to radila, kada bi je nešto zanimalo. Pomno je analizirala moj lik, možda da uporedi da li sam se promijenio, da li sam dobio neku novu boru. U njenim očima, vidio sam da zaista želi odgovor. Ali kako da joj ga dam, kada ni sam ne znam? Šta je sreća zapravo? Da li je to sve ono što sam stekao...i zbog čega sam izgubio nju? Ili je sreća bila ono sa njom, kada smo preturali po džepovima, sakupljajući sitniš za dvije kafe? Da li sam bio srećan dok se sanjiva migoljila u mom zagrljaju? I dok smo grijali je

Nemoj suditi onom kog' ne znaš , jer svako nosi neki svoj krst. Baš kad ga poprijeko krenuti gledaš, prvo u sebe uperi prst. Mi nismo stvoreni iz silne mržnje i ima neko ko svima sudi. Došli smo s' nekim razlogom ovdje, pa zato makar budimo ljudi. Jer svako od nas ima ponešto i svako ima svoje vrline. Nemoj nikog stavit na prijesto, ali ni gledat nikog s' visine. U svakom probaj pronaći radost i budi onaj što širi mir. U moru okrutnih pronadji hrabrost i ne daj da te odvuče vir. U masi gnijevnih andjeo budi i širi svjetlost gdje tama sniva. I nije važno šta kažu ljudi, jer nisi kamen već duša živa.

Svakog dana nas bombarduju raznim zdravim šejkovima, sirovom hranom, neprskanim voćem i bezglutenskim dijetama. Sve kako bismo bili zdraviji i živjeli duže. I svi nam daju savjete kako se otarasiti masnih naslaga, a one su zapravo najmanji problem. I niko ne govori da i najljepša jabuka zna iznutra biti crna i da je osnov svega mir vlastite duše i život bez mržnje i pakosti. Jer ako posadite najljepšu jagodu na zatrovanoj zemlji, ona će i dalje biti lijepa, ali otrovna. Spoljašnjost je samo oklop koji nosimo i koji nismo birali. Ono što raste u nama samima je naša odluka i odraz onog što zaista jesmo. I tako lako posrćemo za zdravom ishranom, a tako teško mijenjamo sebe. I dalje se budimo ljuti i nezadovoljni. I dalje mrzimo bez razloga i preziremo onog ko je postigao više od nas. I dalje u uspješnijima vidimo konkurenciju, umjesto da motivišemo sebe. I dalje zavirujemo u tudje avlije, dok je naša zarasla u korov. I dok god budemo njegovani a ogorčeni, nećemo nikada biti zdravi

Ja sam Žuta i ovo je moja prva fotografija.❤ Rodjena sam ne tako davne 2009 godine, medju starim barkama. Moja mama je bila lutalica koju je Ivana hranila, a tata je neznani junak. Kada me je Ivana prvi put vidjela, odmah se zaljubila u mene, ali ja sam bila uplašena i divlja jer su me ljudi šutirali i htjeli da me se otarase. Nazivali su me "džukelom" ma šta god to značilo. Ja sam mislila da su svi psi jednaki, bez obzira na boju i rasu. Ali prevarila sam se. Jednom sam ovako mala dobila velike batine i nisam više nikome mogla da vjerujem. Nisam shvatala zbog čega me ljudi ne vole, a ja im nisam tražila baš ništa. Čak ni hranu, samo sam htjela da budem voljena. Ivana je pokušavala danima da mi se približi i ja sam polako počela da joj se radujem. Polako sam počela da vraćam vjeru u ljude i da shvatam da postoji neko ko me možda stvarno voli, mada nemam šta da mu pružim, osim bezuslovne ljubavi. I bila sam u pravu. Zavoljela me ne samo Ivana, nego i njena porodica. Mada

Jedna #tb fotka sa bratom Elvisom. Malo sam šetala Malangom i pjevušila, kada me je nečiji dodir vratio u stvarnost. Nisam znala da li sanjam, ispred mene glavom i bradom čika Eki stoji. Kaže: "Mala ti si nova Merlin, slušaj dobro što ti velim. Mo'š me zvati čika Prisli, nisam mrtav, to se misli. Budi moja nova muza, ali prvo pitaj muža." Ja malo šokirana, objasnim mu kojim povodom sam tamo i čime se bavim, a on kaže :"Prijatno sam iznenaDŽen, da baš tebe ovdje nadjem. Fudbal pratim svake srijede, od nervoze dobih sijede. Lopičićev ja sam fan, možemo za vikend van'. Volio bih dres da imam, da u njemu pjesme snimam." Ja mu naravno ispunim želju i poklonim mu dres. Sledećeg vikenda izašli mi u jedan fensi lokal, on presrećan...Penje se na binu i kaže: "Ivanice draga dodji, svirajte nam jednu staru...mikrofon u ruke uzmi, da pjevamo mi u paru."  I tako, zasviraše oni "Ivana se po Malangu šeta", na opšte iznenadjenje. Kasnije nam je u

Tog 24.03.1988 sve je bilo spremno za doček prvijenca Ivana Vukotića. Sa nestrpljenjem su čekali da junak nasljednik stigne na ovu planetu. Ali u 04:40 h je nastupio šok. Osim majke, oca i babe koji su presrećno dočekali svoju djevojčicu, niko od očeve dalje rodbine nije želio da se pomiri sa činjenicom da beba neće piškiti kroz "slavinu". Pojedini su plakali, neko je vjerovao da se desila greška, te da je jedinac Ivan otišao u pogrešne ruke. I sve to zbog polnog organa. Osim što nisam bila muško, bila sam izuzetno ružna beba, te su govorili "Samo da je zdrava". Mama i tata su odlučili da svom Ivanu dodaju samo A i ostalo se ništa nije promijenilo. Pratila me neka loša karma, te su mojim roditeljima do moje pete godine, govorili kako imaju preslatkog dječaka. I sreća po mene da sam odrasla u gradu, u suprotnom bih možda postala virdžina. Rodbina me je ubrzo zavoljela zbog moje blage naravi, te su se otimali oko mene kao oko ragbi lopte. I tako, malo po malo, kao

"Svaka tebi čast, ali ja ne bih dozvolila sebi da pratim svog supruga i nemam karijeru." Ovakvu rečenicu i još mnogo varijanti iste, čula sam bezbroj puta. Da, ja sam NEČIJA supruga. I ja NEKOGA pratim već duži niz godina. U početku je to bilo po raznim gradovima Crne Gore, a kasnije su na red došle i druge države, čak drugi kontinent. Moj suprug je fudbaler. Kako ta rečenica odzvanja u ušima! On je FUDBALER! Nažalost ljudi ni ne upoznavši mog supruga, već u glavi imaju viziju nekog nadobudnog tipa koji me šutira kao loptu prije jutarnjeg treninga i koji ne zna sastaviti prosto proširenu rečenicu. Zamišljaju ga kako bahato ispija kafu u nekom fensi lokalu, u pocijepanim farmerkama i drečavo rozoj majici, ispod koje je čitavo carstvo tetovaža koje nemaju ama baš nikakvog smisla. Te kako "Rolexom" maše, dok svoju kosu češlja u stranu i konobara oslovljava zviždukom, jer želi platiti espresso sa 100 eura. Zamišljaju ga kao osobu sa blagom retardacijom, koja nem

Sjećam se perioda svog odrastanja i zaista danas iz ove perspektive tvrdim da sam imala divno djetinjstvo, protkano ljubavlju, srećom i naravno smijehom. Onda su godine prolazile, ja sam odrastala i taj smijeh je postajao nekako manji, tanji, počeo da me žulja. Nesvjesno sam ga spakovala sa starim stvarima u jedan kofer uspomena. Sivilo svakodnevice je bilo suviše grubo, da bi dozvolilo osmjehu da narušava njegove zagasite tonove. I tako su prolazili dani, a ja sam shvatila da sam odrasla. Nije mi smetao ni broj na rodjendanskoj torti, ni to što više nisam dijete i što svjesna svega gazim po tom čudesnom svijetu odraslih u koji sam toliko nestrpljivo čekala da udjem. Zasmetalo mi je što sam prilagodivši se masi, počela da gubim sebe. I počela sam da se pitam...Da li je nama, odraslim ljudima zabranjeno da se veselimo rodjendanima? Da plešemo po sobi sa dezodoransom u ruci uz omiljenu pjesmu i pojedemo punu šerpicu kokica cerekavši se kao osnovci, uz neku glupu komediju? Da li

Ne vjeruj ljudima kada kažu da se svaka velika ljubav kad tad, mora ugasiti. Ne poistovjećuj se sa tudjim iskustvima, ne slušaj tudje savjete. Budi dovoljno učtiv da saslušaš svakog, a opet dovoljno pametan da ne dozvoliš nikome da ti nametne svoje mišljenje. Ljubav je jedna velika bašta, na prvi pogled divna i zelena. Onda vremenom bolje upoznaš šta ona zaista nudi. Biće kišnih dana, kada nećeš primijetiti njenu ljepotu i dana kada ni ruže ne budu mirisale...Nekada ćeš se možda i ubosti na neki trn, ali nećeš zbog beznačajne ogrebotine čupati cvijet iz korijena. Shvatićeš da ako baštu ne budeš zalivao redovno , ona će vremenom početi da gubi svoju ljepotu. I da će cvijeće djelovati sumorno i tužno. I sve češće ćeš izbjegavati da boraviš na mjestu koje si nekada toliko volio i koje te činilo srećnim. I možda ćeš vremenom početi da primjećuješ neke druge bašte i neke tudje cvjetove. I činiće ti se da je svaka ljepša i bolja. Ali ako budeš dovoljno pametan, sjetićeš se da si sam kriv š

Nisam planirala da svoj život provodim sa koferom po raznim aerodromima, autobuskim stanicama, po vozovima, avionima, autobusima i ostalim prevoznim sredstvima. Nisam planirala da živim u raznim gradovima i da se budim u nepoznatim stanovima, i sama nesvjesna koji je stan po redu. Nisam planirala, a najljepše stvari dodju tako, neplanirane i iznenada. I vremenom se navikneš i zavoliš taj čudan način života. I vremenom naučiš da budeš ptica selica i da letiš sa kraja na kraj svijeta, upijajući svaki djelić grada i svaki djelić tudjeg stana, svaki od njih nazivajući domom. I dodju dani kada letiš besciljno jer ni sam ne znaš kom gradu pripadaš. Jer u svakom je ostao po djelić tebe. I u svakom stanu je ostao komadić tvoje duše. A ti si izgubljen i pitaš se gdje je tvoje mjesto pod ovim svodom? A odgovora nema, jer svi gradovi su ti suviše različiti, a tako jezivo slični. U svakom si ostavio makar jednu suzu i iz svakog iznio torbu prepunu uspomena. I pitam se, kada bude došao dan

Pišem od svoje sedme godine i olovka i papir su slikarsko platno moje duše. Nažalost nisam upisala književnost, jer nekada sudbina umiješa svoje tanane prste, te šahovsko polje naših snova, oboji bojom koja njoj odgovara. I izmiješa figure i zamijeni im mjesta, a mi u čudu gledamo spektakl kao nijemi posmatrači. Znajući za moju strast prema pisanju, drugarica mi je predložila da napravim blog, na šta je moja prva reakcija bila "NE DOLAZI U OBZIR". Ko sam ja da bih pisala blog uopšte i koga moj blog može da zanima? I šta ako mi neko pronadje manu, te pokuša da mi oduzme užasnu želju za pisanjem? Iznenadila me je sopstvena nesigurnost i strah koji osjećam od nečeg što još nije ni započeto. Blog nije ni otvoren, a ja već u glavi imam viziju neuspjeha? Gdje je nestala ona Ivana koja ne haje za druge i koja sigurno korača u nove pobjede? Zar je dozvolila da joj nebitni ljudi prazne duše, koji svakoj boji dodaju crnu, da joj oni biraju stazu po kojoj će da hoda? Još istog da