TRAUME IZ DJETINJSTVA

Tog 24.03.1988 sve je bilo spremno za doček prvijenca Ivana Vukotića. Sa nestrpljenjem su čekali da junak nasljednik stigne na ovu planetu. Ali u 04:40 h je nastupio šok. Osim majke, oca i babe koji su presrećno dočekali svoju djevojčicu, niko od očeve dalje rodbine nije želio da se pomiri sa činjenicom da beba neće piškiti kroz "slavinu". Pojedini su plakali, neko je vjerovao da se desila greška, te da je jedinac Ivan otišao u pogrešne ruke. I sve to zbog polnog organa. Osim što nisam bila muško, bila sam izuzetno ružna beba, te su govorili "Samo da je zdrava". Mama i tata su odlučili da svom Ivanu dodaju samo A i ostalo se ništa nije promijenilo. Pratila me neka loša karma, te su mojim roditeljima do moje pete godine, govorili kako imaju preslatkog dječaka. I sreća po mene da sam odrasla u gradu, u suprotnom bih možda postala virdžina. Rodbina me je ubrzo zavoljela zbog moje blage naravi, te su se otimali oko mene kao oko ragbi lopte. I tako, malo po malo, kao prvo dijete sina jedinca, postala sam glavna faca u familiji, te se sva gungula oko nasljednika vrlo brzo slegla. Tovili su me kao mlado prase i što su mi obrzi bili deblji, to su oni bili ponosniji. Kucali su pesnicama u sve što je drveno ili makar drveno izgleda, kada bi neka komšijska strina rekla da sam "lutka lijepa". Nisam razumjela te izlive nježnosti, kao ni zbog čega moram da pljunem tri puta kada vidim tetu Maru kako viri iza prozora, kada mi majka ništa od ovoga nikada nije rekla. I sve mi je bilo nejasno, a ubjedljivo najveća trauma mi je bio mali Rajko (par godina stariji od mene) sa čirevima preko čela, koji je po njihovoj priči bio moj budući muž. Rajko je bio "lijep kao slika" i ja nikako nisam mogla da shvatim kakva to slika može da liči na meni ogavnog Rajka i nikako nisam mogla svariti činjenicu da ću se udati za njega, te sam sa svojih 10 godina riješila da ostanem sama zauvijek. Baš kao tatina tetka (jer sam pretpostavljala da je i ona bila "obećana" nekom Rajku ili njemu sličnom). I nikako nisam mogla shvatiti razne običaje koji se na sjeveru tako slijepo poštuju, kao ni crveni konac oko ruke koji me štiti nekakvih uroka. Jedna od najstresnijih situacija, bila je onda kada se nisu mogli složiti oko vadjenja krajnika. Mojih naravno. I bila sam ubijedjena da će da ih vade na licu mjesta, pa se ne mogu dogovoriti ko će. I sve mi je to zadavalo glavobolje i nikako nisam mogla razumjeti čemu sve to. A kada nisam htjela popiti mlijeko, dolazio bi neki BARO koji me gledao kroz ključaonicu, dok i zadnja kap ne bi bila popijena. I tako sam sa knedlom u grlu eksirala mlijeko, sve da se ne bih zamjerila Baru. Nije mi jasno bilo ni što nokte ne smijem kidati uveče, kao ni bacati smeće. Te sam zaključila da se noću zbivaju neke mutne stvari i počela spavati sa uključenom lampom, sve do danas. I mnogo stvari mi nije bilo jasno, ali se nisam ni trudila kasnije da ih shvatim. Činjenica je da smo neki čudan narod, ali ipak narod sa dušom. I rado se danas sjetim i Bara i "operacije krajnika" , čak i Rajka koji je danas ko zna gdje.
Uspomene čine naš život kompletnim i uvijek izmame po koji smiješak, baš kao meni trenutno dok pišem ove redove.