Merkurova_kći

Izaberi onog koji će znati koliko vrijediš. Onog ko je svjestan da se takva poput tebe ne radja dva put. Jer svaka od nas je posebna. Savršena. Neponovljiva. Za nekog... Za nekog ko će se buditi zahvalan što te vidi usnulu, onako blijedu i bez šminke.  Izaberi onog ko nije egosta. I ko ti neće brojati sekunde provedene na kafi sa društvom. Jer svaka od nas, bila supruga ili majka, ima potrebu da provede vrijeme sa svojim društvom i da dva puna sata priča o tretmanima lica ili se žali kako joj je pukao nokat. Izaberi takvog. Onog ko te neće gledati poprijeko kada se uhvatiš za haljinu koja ocrtava tvoju figuru. Onog ko neće prebiti svakog ko te pogleda na ulici, pa makar bilo i slučajno. Te za te poglede kriviti tebe. Pa ti udariti šamar da zapamtiš da si ipak njegova. Za svaki slučaj.  Izaberi onog ko će te voljeti i kad u sebe strpaš osrednju tortu, te kada jedva budeš mogla zakopčati stare pantalone. E takvog izaberi. Onog koji te nikada neće prekoriti jer si presolila ruč

Jednog popodneva, uplakani dječak je dotrčao majci u susret. Grcao je u suzama, a ona uplašena nije mogla da odgonetne razlog te bujice koja je u potocima kupala njegovo tužno lice. Kada je uspio da se smiri, ispričao je svojoj majci kako je na času likovnog bio najbolji, te dobio pohvalu od svog učitelja. Taj rad je trebao sjutra da bude poslat na takmičenje, medjutim nakon završenih časova, dva drugara iz odjeljenja su ga sačekala i otela mu crtež. Prvo su se rugali pred ostalim djacima, izgovorivši mu da je njegov crtež gomila gluposti i da on nije nikakav umjetnik. Zatim su zgužvali dječakov trud i bez milosti bacili u lokvu. Takvo ponašanje ga je potpuno slomilo, mada je bio suviše mlad da shvati zbog čega su se ponijeli toliko loše prema njemu, koji im baš ništa nažao nije učinio.  - Sada kada si se smirio, željela bih znati, šta te to boli zapravo? I koji je razlog takve reakcije, dragi moj sine? - upita majka.  - Jer im nisam ništa učinio, a oni su me tako uvrijed

Marija je imala svoj ritual. Ispijanje espressa u maloj kafeteriji na uglu, kraj stare crkve koja je umorna od godina i dalje bila utočište baš svima. Dolazila je Marija svake nedjelje, molila se istinski, a onda odlazila na espresso sa svojim mislima. Često je bila potištena, ljuta i nesrećna, mada se molila Bogu da je spase i iščupa iz kandži tog beznadja. A on se nije odazivao na njene molbe. Nije čuo njene molitve. Iz dana u dan je tonula sve više, te jednog dana, poprilično ljuta, ode na nedjeljno bogosluženje. Čekala je trenutak da nekom otvori svoju dušu. Da iz nje isteče sve ono što joj remeti mir. U razgovoru sa ocem Konstantinom, požalila se na svoje brige.  - Ja nemam mir oče. Dolazim svake nedjelje, ne bih li ga pronašla...molim se iskreno, iskreno tražim, ali ne vrijedi. - Odakle dolazi tvoj nemir Marija? Taj koji te progoni danima i ne da tvojoj duši da se odmara onako kako zaslužuje svako Božije čeljade? - upita otac Konstantin. - Moj je nemir star pe