SNAGA OPROSTA

Marija je imala svoj ritual. Ispijanje espressa u maloj kafeteriji na uglu, kraj stare crkve koja je umorna od godina i dalje bila utočište baš svima. Dolazila je Marija svake nedjelje, molila se istinski, a onda odlazila na espresso sa svojim mislima. Često je bila potištena, ljuta i nesrećna, mada se molila Bogu da je spase i iščupa iz kandži tog beznadja. A on se nije odazivao na njene molbe. Nije čuo njene molitve. Iz dana u dan je tonula sve više, te jednog dana, poprilično ljuta, ode na nedjeljno bogosluženje. Čekala je trenutak da nekom otvori svoju dušu. Da iz nje isteče sve ono što joj remeti mir. U razgovoru sa ocem Konstantinom, požalila se na svoje brige. 

- Ja nemam mir oče. Dolazim svake nedjelje, ne bih li ga pronašla...molim se iskreno, iskreno tražim, ali ne vrijedi.

- Odakle dolazi tvoj nemir Marija? Taj koji te progoni danima i ne da tvojoj duši da se odmara onako kako zaslužuje svako Božije čeljade? - upita otac Konstantin.

- Moj je nemir star pet mjeseci. I dolazi od osoba kojima sam najviše vjerovala. Izdali su me i to ne mogu da podnesem.

- Dobro. I šta si uradila sa tom izdajom? 

- Kako uradila? Pa zamrzjela. Iz sve snage zamrzjela. Jer ne mogu prihvatiti da je neko toliko loš prema meni.

- Pretpostavljam da ti je mržnja pomogla da se osjećaš bolje. - kaza otac.

- Mržnja me razdire, želim da i oni pate kao ja. I zbog čega sam ja ovo zaslužila oče? A toliko volim Boga i toliko mu se molim...

- Ko kaže da ga voliš? - odgovori on.

- Kako to mislite? - ne bi joj pravo. -Naravno da ga volim.

- Da zaista voliš Boga, kao što kažeš, ne bi tražila mir, jer ga nikada ne bi ni izgubila, šta god ti neko kazao ili uradio. Da zaista voliš Boga, znala bi šta je on oprostio ljudima, da bi ti danas bila srećna. A ti ga dozivaš da ti pomogne u nečemu što nije njegov posao. On ne čuje tvoje molitve, već samo vapaje. I pita se zar ga zaista može voljeti onaj ko je spreman obući ruho Pontija Pilata. Jer želi osvetu. Jer kune onog ko mu je nanio štetu. Zar zaista misliš drago moje dijete, da Isus nije bio u stanju zabiti one čavle, pravo u srce svog neprijatelja? Zar misliš da nije? Ali ko bi on danas bio da je to učinio? Misliš da bi bio sin Božiji da se obračunao i učinio zlo onom ko je isto učinio njemu?

- Pretpostavljam da ne. -reče Marija.

- Pa onda, zar i dalje mrziš onog ko je nesrećan? Jer samo nesrećne duše drugima prave štetu. I samo nesrećne duše drugima žele ono što ne bi poželjeli sebi. I zar ta mržnja nije razlog zbog kojeg si mjesecima tužna? Korjen tvoje tuge ne leži u njihovim djelima, već u osjećaju za koji nisu zaslužni oni, već jedino ti sama. I dok god budeš trovala svoje srce, želeći da im vratiš istom mjerom, Bog te neće čuti. Ti im, drago moje dijete, ne opraštaš zbog njih, već zbog sebe. Da bi imala mir. I kada shvatiš ovo, tudja djela te neće pogadjati. Jer ona nisu tvoj odraz, već odraz onih duša koje ih čine. A kako ćeš se nositi sa tim, to je jedino tvoj, a ne izbor Božiji. 

Jer mala srca gore u mržnji, a velika srca sijaju u ljepoti oprosta.