PRIČA O EGU

Jednog popodneva, uplakani dječak je dotrčao majci u susret. Grcao je u suzama, a ona uplašena nije mogla da odgonetne razlog te bujice koja je u potocima kupala njegovo tužno lice. Kada je uspio da se smiri, ispričao je svojoj majci kako je na času likovnog bio najbolji, te dobio pohvalu od svog učitelja. Taj rad je trebao sjutra da bude poslat na takmičenje, medjutim nakon završenih časova, dva drugara iz odjeljenja su ga sačekala i otela mu crtež. Prvo su se rugali pred ostalim djacima, izgovorivši mu da je njegov crtež gomila gluposti i da on nije nikakav umjetnik. Zatim su zgužvali dječakov trud i bez milosti bacili u lokvu. Takvo ponašanje ga je potpuno slomilo, mada je bio suviše mlad da shvati zbog čega su se ponijeli toliko loše prema njemu, koji im baš ništa nažao nije učinio. 

- Sada kada si se smirio, željela bih znati, šta te to boli zapravo? I koji je razlog takve reakcije, dragi moj sine? - upita majka. 

- Jer im nisam ništa učinio, a oni su me tako uvrijedili, rekavši da od mene nikada neće biti umjetnik. Zatim su moj trud bacili u lokvu. 

- Dobro. - kaza majka - Da li ti vjeruješ da zaista nisi dobar umjetnik? Te da to nikada nećeš ni postati? 

- Ne vjerujem. Ja znam da sam dobar u tome. I znam da ću uspjeti. Ali me bole njihove riječi. Boli me jer oni sumnjaju u to. - odgovori dječak snuždeno. 

- Dakle, dragi moj sine, ti vjeruješ u sebe, ali te boli mišljenje drugih ljudi. I boli te jer neki sasvim slučajni prolaznik sumnja u to. 

- Boli me... - kaza dječak razočarano. 

- A šta ti imaš od njihove pohvale? - upita majka znatiželjno. 

- Pa nemam ništa, ali bih se svakako osjećao bolje. - reče dječak iste sekunde. 

- E vidiš sine, to se zove EGO. On je kao bunar, koji je dobro imati u pojedinim situacijama, ali treba ga držati zatvorenim. Koliko god ga punio, nikada neće biti dovoljno, a ukoliko se previše nagneš, u istom bunaru se možeš utopiti. Ego ti je sine, ono zbog čega plačeš. Tebe bole tudje riječi, koje i sam znaš da nisu istinite, samo iz razloga jer želiš da ga hraniš. 

- Ali crtež mama, trebao sam se takmičiti! - ljutito povika dječak. 

- Kad već vjeruješ u sebe i kad si svjestan svog talenta, uzmi pribor i nacrtaj ponovo. - kaza majka mirno.

- Ponovo? - začudjeno upita dječak. 

- Da. Jer tvoj talenat mnogi mogu riječima kaljati, ali ono što je važno je činjenica da ti ga niko ne može ukrasti. Uvijek će postojati neko ko je ljubomoran na tebe i neko ko će takodje, zbog sopstvenog ega, naći ti manu i pokušati da te ponizi. Ali zapamti da u životu niko čovjeka ne može poniziti, sem njega samog. Njihova djela ne govore o tebi, već o njima. Jer kada bi znali crtati poput tebe, nikada ti se ne bi narugali. Pokušaj ih razumjeti i zapamti da je u životu jedino važno šta ti misliš o sebi samom. Ako u svom umu posiješ samopouzdanje i budeš ga svakodnevno zalivao ljubavlju prema sebi, nakon nekog vremena će narasti drvo...kome neće smetati ni vjetar ni kiša. - odgovori ona.