ŽIVOT NIJE ONO ŠTO SE DOGADJA, VEĆ KAKO MI GLEDAMO NA TO

 

Upeklo junsko jutro nije obećavalo mnogo toga. Sive zidine mučnog zatvora isparavale su od prolivenog znoja, suza i mirisa ustajale hrane. Matias je po običaju ispružio ruke, te pozdravio novi dan. Ovo je bio 60-ti dan od kako je lišen slobode, optužen za nešto što nije počinio. Čekalo ga je još 850 istih, bezličnih dana, te isto toliko snova, koje će morati da odsanja medju tom betonskom masom koja ga je dijelila od onog svijeta u kom je nekada živio.

 

- Hej, ponovo se smiješiš, stari šta je to pogrešno sa tobom?- trgnuo ga je Lukin glas, pun nervoze i pesimizma. 

 

- Ha, proslavljam dva mjeseca provedena na ovom čudesnom mjestu. Zašto misliš da ja radim nešto pogrešno Luka?

 

- Gledaj Matiase, očigledno nisi svjestan gdje smo. Lišeni smo slobode, a dobro znamo da nismo krivi ni za šta. Ali tvoj stav me plaši, plaši me da gubiš kompas. Naredne dvije godine nema izlaska odavde. Sve planove koje smo imali, bacili smo u bezdan. Sve nade su prosute po ovom betonskom terenu koji upija svaki naš korak dok besciljno šljapkamo u krug. Izgubićemo dvije godine života u ovoj brljotini, a možda i sami postati poput ovih naših kolega. A ti slaviš Matiase, smiješ se svakodnevno. Tebe kao da nije briga, što smo zatočeni ovdje i što smo izgubili sve!

 

- A gdje to žurimo Luka? Tek nam je 28. I možda jeste zatočeno naše tijelo, ali ne i mi. Vidiš Luka, naredne dvije godine ćemo se buditi na ovom čudesnom mjestu. Čudesno je iz razloga što nam ne dâ da se otisnemo dalje. Upravo to nas možda štiti od nečeg što se moglo desiti da nismo završili ovdje. Moje želje nisu bačene u bezdan dragi prijatelju. Vidiš ovaj zeleni travnjak? E tu sam ih posadio onog jutra kada sam stigao ovdje. Ni ovo drvo ispred nas nije bilo ovoliko prije odredjeni niz godina. Neko ga je zasadio jer je vjerovao da će porasti. Isto je i sa mojim željama. Ja slavim svaki novi dan jer je on za mene blagoslov. Ovdje, medju ovim zidinama, shvatio sam jednu nevjerovatnu stvar. Da mir i sreća ne zavise od drugih. Nekada sam bio slobodan kao ptica, ali je moja duša bila osudjena na robiju. Ljutio sam se na kišu. Na gužvu koja me ometa da stignem na vrijeme. Ljutio sam se na sunce koje je za moj ukus grijalo suviše jako. Ljutio sam se što su mi kola u kvaru, te moram koristiti vlastite noge da bih stigao negdje. Bunio sam se što moram da potrčim da ne bih zakasnio. Što moram da slušam razne budalaštine, te gledam osobe koje mi ne prijaju. Budio sam se ljut i išao na spavanje obuzet istim osjećanjem. Imao sam novca na pretek, ali mi je uvijek bilo malo. Bio sam zajedljiv, svadjao se, kovao plan za osvetu, jer me je neko uvrijedio, a ja sam tu uvredu prihvatio. E onda sam stigao ovdje. Oduzeto mi je sve ono materijalno zbog čega sam postajao sve bjesniji iz dana u dan. U ovoj betonskoj ćeliji, počeo sam da se radujem svakom novom danu. Da budem zahvalan jer vidim komad neba. Jer čujem cvrkut ptica. Da budem zahvalan što osjećam toplotu sunca i udišem miris kiše. Što hodam samostalno. Danas je neko umro Luka. Umro je, ne želeći da ode. Danas se neko probudio i odbrojao isto ovoliko dana, ležeći u bolničkom krevetu. Rekli su mu da ima još 2 godine života. Za 2 godine ja ću na svojim nogama otrčati kući. On to nikada neće moći. Slavim Luka jer sam zdrav. I jer sam svjestan toga. Ne boli me ništa, ne boli me što sam osudjen za nešto što nisam počinio, jer mi je duša mirna. Kad izadjem odavde ja ću i dalje biti mlad. Spreman za novi početak. Neko u ovom trenu puni 80 godina. I rado bi se mijenjao sa nama prijatelju. Neko danas moli za koru hleba Luka. Ja sam zadovoljan svojim ručkom. Neko je noćas na drugom kraju svijeta udahnuo poslednji put. Jer se smrzao od hladnoće. Ja spavam na krevetu koji nije najudobniji, ali je svakako bolji od asfalta. I kaži mi još nešto prijatelju. Da li bih mogao promijeniti nešto, ako bih svakog jutra proklinjao sebe jer sam završio ovdje, te svoju dušu uprljao gnijevom? Da li bi mi bilo lakše Luka? Da umjesto da budem zahvalan na životu, ja ga svakog dana proklinjem? 

 

- Ne bi, ali...

 

- Ne postoji ali Luka. Svako od nas bira svoj put, te način na koji će iskoristiti svoje vrijeme. Meni je bilo potrebno da stignem u tamnicu, ne bih li shvatio koliko sam zapravo srećan i koliko je život čudesan i lijep. Zahvalan sam Bogu jer me je poslao na mjesto koje mnogi preziru. A ja sam na tom mjestu spoznao suštinu života. 

Zato, ukoliko ste se danas probudili gnijevni, zapitajte se zašto umjesto da slavite život, vi se ljutite na njega? Sjetite se koliko ste sebični prema sebi, ako ste imali tu privilegiju da se probudite, a vi ste odlučili biti bezvoljni i bijesni, jer vam se tamo, neki plan nije realizovao. Da li znate zbog čega? Jer vas čeka nešto bolje. A vi nesvjesni toga trujete sebe, i nemilosrdno trošite čudesne trenutke koje ste trebali proživjeti. Svaki dan je nova mogućnost. Svaki trenutak je nova šansa da promijenite svoje misli, te spoznate radost koja je svuda oko vas.