MIRISI PROŠLIH VREMENA

Čudno je to, kako neke sitnice, zapravo potpuno nevažne...sitnice koje nam trenutno ništa ne znače, jednog dana postanu zapravo krupne stvari. 
Jednog dana ćeš sasvim slučajno čuti pjesmu ili osjetiti miris koji će u tebi pokrenuti lavinu emocija. Sklopićeš oči i poput putnika kroz vrijeme, makar za trenutak biti dio nekih davno prošlih vremena, koja ti nekada nisu značila, ali su ti danas toliko draga. I kažu ljudi da je prolaznost ružna. Pa kada je ne bi bilo, čega bismo se imali sjećati? Volim tu emociju koju u meni bude sjećanja. Jer šta bi od nas ostalo kada ne bi bilo uspomena? 
Volim jednu staru tortu od oraha koju je pravila moja baka, mada postoji mnogo ljepših kolača. Ali njihov ukus nema tu moć da me vrati u djetinjstvo. Drugi kolači ne grle moju dušu. Ukusni, al' prazni. Volim jedan stari Meander u Nikšiću, koji se jedva drži na svojim "nogama". Često ga sanjam, mada je prošlo nekih 20 ljeta od tada. Danas tamo žive neki meni nepoznati ljudi. U stanu koji čuva pregršt uspomena. Tamo je ostala zarobljena jedna mala djevojčica i njeno djetinjstvo. I baka...koje više nema.
Volim jednu staru majicu na jagode, koju je majka već par puta otimala da sa njom briše prašinu. Al' ne dam. Ta majica sjeća na neka ljeta 90 i neke, kada smo ispod komšijine tende organizovali prvi "Izbor za Miss" i prve "Sunčane skale". Na neke žmurke oko naselja. Na Marka i Sandru iz Zemuna, koji ne znam gdje su danas.
Volim miris žutog "B.U.". I mada danas posjedujem znatno skuplje parfeme, ni jedan od njih nema tu sposobnost da mi raznježi srce i vrati me u tinejdžerske dane. I možda je nekom ovaj parfemčić smiješan, ali meni miriše na prve brige, nezavršen domaći zadatak, prva svitanja i prvu tremu. Na suze zbog neke strašne profesorke matematike, na neka drugarstva kojih više nema. 
"Malena" i glas Sandija Cenova su karta za prošlost i  jedan od prvih izlazaka, kada mi je srce ludački tuklo dok sam stajala u redu ispred diskoteke koja je danas ruševina. Bež rolka, farmerke ravnog kroja i štikle posudjene od mame. I konstantno provjeravanje da mi 5 eura koliko sam dobila za izlazak, ne ispadnu negdje. I onaj osjećaj bitnosti jer si budan do 02 h. Jer si kao "odrastao", dok na pola pjesme trčiš da stigneš kući na vrijeme. 
"Kelner vino natoči da pijane oči ne gledaju više u nju..." tako prokleto sjeća na neku davnu 2006. Na mene, prvi put zaljubljenu tako da ne znam ko mi nosi glavu na ramenima. I njega, koji je danas moj muž. I ono što me nagnalo da noćas napišem ovaj tekst je čaj od djumbira i kurkume, koji nisam pravila dobrih par godina. A noćas je tako snažno zamirisao na Surabaju. Na jedan maleni stančić sav u narandžastom. Na jedan april. I prsten kojim me zaprosio. Na prekretnicu u našim životima. Na ljubav. Na sve...

I postoji tako mnogo pjesama i još mnogo mirisa koji me vežu za neki period mog života koji je davno prošao. Da mogu birati, ne bih se vratila nikada, ali vrlo često znam da pomirišem...oslušnem...sklopim oči i udahnem sjećanja, bez kojih moj život ne bi imao smisla.

Zato osluškujte trenutke. Jer možda će već noćas, neka usputna pjesma, slučajno odabran kolač, ili miris obične kolonjske vode, postati jedna od puzzli iz slagalice vašeg života. Koji će negdje, u nekom stanu, za koju deceniju više, biti karta za stanicu nekih davnih trenutaka kojih više nema. ❤️