~ PRIČA STAROG MUDRACA ~

Jednom su dva mladića, zaputili se u grad, sa namjerom da odu na obližnji vašar i malo se provesele. Na putu ka vašaru, sreli su mudraca, koji ih je zamolio da mu pričuvaju tezgu, dok ne ode da se malo umije, ošamućen suncem koje je oholo žarilo svaku poru tijela. Dok su zastali kraj tezge, shvatili su da u maloj košari starac ima prilično novaca, te nisu odoljeli iskušenju. Na brzinu su uzeli pola od te svote, te sa osmijehom pozdravili starog gospodina koji im je ukazao povjerenje. Nakon par koraka začuo se glas :

- Ako vas nisam vidio, mislite li da ste manje grešni?       

U tom momentu, mladići se zacrvenješe od srama, te shvatiše šta su učinili. Vratiše se par koraka nazad i ispružiše ruku ka mudracu.

- Izvinite, jako nas je sramota. Evo uzmite Vaš novac nazad, neće se ponoviti.

Starac pruži svoju ruku, te zatrese mladićevu šaku, a novci se skotrljaše po cesti u svim pravcima.

- Gotovo je. - kaza on. - Da li ti mladiću, zaista misliš da jedno izvini može promijeniti stvari?

Mladić je samo ćutao. 

- Koliku korist ja imam od toga? 

I dalje je ćutao.

- Tvoje riječi su baš kao ove kovanice, rasute bez smisla po cesti. Kada sam vas zamolio da mi pričuvate tezgu, nisam se nadao da ste sposobni da me odžeparite. Imali ste tačno 8 minuta da dodjete u iskušenje. Ali isto toliko i da se predomislite. Ipak, niste se predomislili. Da li vidite ovu strijelu? - upita mudrac mladiće, na šta oni samo klimnuše glavom. - Mogao bih sada probati da ustrijelim jednog od vas. Nakon toga da se pokajem i kažem IZVINI. Da li biste imali nešto od mog izvinjenja? 

Ćutali su i dalje.

- Izvini je jedna užasno besmislena riječ - nastavi mudrac. 
- Izmislili su je egoisti. Ne bi li se osjećali bolje. Jer kada drugu osobu strpaš u vatru, zatim joj kažeš izvini...kome će biti lakše? Tebi naravno. Jer ćeš živjeti u uvjerenju da si izvinjenjem sprao sav grijeh sa sebe. Kada sam bio dječak, otac mi je često pričao jednu priču. O čovjeku koji je imao tri koze, koje su jedne večeri zaklali vukovi. U očaju je legao kraj njih i plakao na glas. Pitao se šta sad da radi, od čega da nahrani porodicu. Komšije su čule buku, pa izašli da vide kakva je to muka zadesila Jakova. Svi do jednog su mu govorili da bude jak, da se ne predaje, pa nakon što bi ga potapšali po ramenu, otišli bi svojim kućama. Jedan od njih nije mu prišao da ga pita kako je. Samo je nijemo, naizgled nezainteredovano, posmatrao sa prozora, čovjeka koji plače. Jedini nije izustio ni riječ podrške, te su seljani vrlo brzo počeli da ga ogovaraju kako je bezdušan i nekulturan. Prošao je tako dan i Jakov u svom bunilu ode na počinak. Kada se ujutru probudio, kraj njegovih vrata, stajala je svezana koza. Nije mu ništa bilo jasno, dok nije pronašao cedulju ispod vrata. U njoj je pisalo:
 "Kada bi riječi imale snagu, danas bi te ovdje čekalo čitavo stado. Komšija Jovan".

Kada dodjete u iskušenje da drugoj osobi nanesete nepravdu, uvijek prvo zamislite da je ta osoba gluva i slijepa. Kako biste joj u tom slučaju objasnili da se kajete zbog onog što ste joj učinili?