~ NE VOLIM RASTANKE ~

Ne volim rastanke, mada sam se do sada pozdravljala ni sama ne znam koliko puta.
Ne volim ih jer su mi nekako uvijek mirisali na suze.
Na prolaznost.
Na prekinute navike.
Na nedostajanje.
Na "Srećan put i čuvaj se".
Na "možda nas nekada život spoji ponovo".
Na "Ako jednom posjetiš moju zemlju..."
Na kiseli osmijeh u kom si ugušio suze, jer ti je ovakav scenario već dobro poznat.
Na poslednju zajedničku fotografiju koja služi za uspomenu.
Na mjesto koje zjapi prazno, nakon njenog odlaska.
Na vozove. Avione. Aerodrome. Razne autobuske stanice.
Kilometre...koji vuku lance na sve četiri strane svijeta.
Na neke nove ljude u tvom životu, koji pokušavaju popuniti to mjesto. A tebi krivo. Smeta ti. Jer nekim osobama nikada ne možeš pronaći zamjenu.
Na iskrena prijateljstva započeta slučajno.
Rastanci mirišu i na činjenicu da se možda više nikada nećete sresti.
Na kristale u očima, zbog te mogućnosti.
Ne volim ih baš nikako. Jer uvijek mi zagrizu parče srca, onako, bez pitanja. A ipak, svoje bogatstvo mjerim baš tim ljudima, koji su dodali boje mom životu i utisnuli svoj pečat da ih nikada ne zaboravim. I bez kojih zasigurno ne bih spoznala tu lijepu stranu prijateljstva. Kad si potpuno sam na drugom kraju svijeta, a prijatelj ti pokuca na vrata i donese ručak. Onako, bez pitanja. Kad si sam za svoj rodjendan, a prijatelj te pozove i kaže da to neće dozvoliti. Kad ležiš bolestan i nije ti ni do čega, a prijatelj ti donese korpu voća, jer zna koliko ti u tom trenutku znači. Pa zajedno žmurite zbog odbranjenog gola. I bodrite jedna drugu da će sledeći put biti bolje. I ispričate pola svog života uz jednu običnu kafu. To su oni momenti zbog kojih prezirem rastajanja.
A opet...ona su nekako sastavni dio života i protiv njih se boriti ne vrijedi. Vremenom samo naučiš da progutaš knedlu, nasmiješ se i gledaš ka gore...onako, gravitacije radi. Naučiš da onu neprijatnu tišinu nakon poslednjeg zagrljaja prekineš nekom glupom šalom.
I naučiš da ih čuvaš u srcu, jer tu će ti zauvijek ostati blizu.