USKRS ILI VASKRS???

Uskrs, Vaskrs, Voskresenije...ili možda sasvim četvrta riječ koja će biti samo okidač da na nekog svalimo sav gnijev koji nosimo u sebi.
 U srijedu ćemo euforično kupovati jaja i boje, te smišljati kako da naše jaje bude najljepše u komšiluku. U petak ćemo jesti isključivo morske plodove i ideju o najljepšem jajetu sprovesti u djelo. U subotu ćemo sa uzbudjenjem čekati sljedeće jutro da odemo u manastir ili obližnju crkvu i izigravamo bezgrešnog vijernika koji slavi uskrsnuće Isusa Hrista. Nekoga ko je pokušao da nam pokaže put ka dobroti i ko se žrtvovao radi svih nas. A mi, svjesni svega ćemo krvnički napasti osobu koja je čistog srca poželjela da nam čestita ovaj predivan praznik. Dva slova koja nama iz nekog razloga ne prijaju će pokrenuti lavinu ružnih riječi i pretvoriti nas u sotonu. Baš na Uskrs, odnosno Vaskrs. Kada treba da budemo spokojni. Da širimo ljubav i pokajemo se iskreno za svoje grijehe. Onaj zbog kog slavimo ovaj praznik, bio bi posramljen i užasnut. A možda uopšte i ne slavimo radi njega, već iz čiste mode i nadmetanja, čija trpeza je bogatija i ljepša? Već narednog petka, kada se sve utiša, veličaćemo tamo nekog Darvina i sa podsmijehom gledati u onog ko i dalje vjeruje, i dalje se moli. Za svaku vremensku nepogodu, svaki neuspjeh, krivićemo Boga. A onda, za Božić ćemo ponovo odigrati jedan komad u tužnoj predstavi lažnih vijernika koji slave rodjenje onog kog ne poštuju. I koji se svadjaju da li je Božić 25 decembra ili dvije sedmice kasnije. Koji se kolju medju sobom, i pljuju na Srpsku ili Crnogorsku crkvu. A koji će se bez griže savjesti pričestiti, mada ne znaju ni šta to zaista znači.
Čudni smo mi ljudi. Krstimo se, a tom istom rukom hvatamo za vrat onog ko nije po našoj volji. Uzimamo pričest, a iz istih tih usta teče lavina pogrdnih riječi. Slavimo stvoritelja, a vjerujemo da su nam preci majmuni. A možda je to i jedina ispravna misao. Vjerovati da smo od majmuna nastali, ako se već ponašamo u skladu sa tim.