Moje djetinjstvo pripada jednom ne tako davnom, ali vremenu kog nažalost više nema. Moja generacija i ja smo odrasli u tudjoj garderobi, a ipak imamo stila. I danas se sjećam narandžaste jakne, da sam gotovo sigurna bila da mi tetka radi u komunalnom (pošto je taj drečavi djubretarac od nje naslijedjen). Nismo se opterećivali frizurama koje su otkrivale naša zaobljena lica, pošto nismo znali za musli i šejkove. Jeli smo sve. Od popare, do bakinih sarmica i nismo smjeli kazati NE roditeljima. Nismo imali telefone, a ipak smo zdravi stizali kući. Jedino čudo tehnike koje sam posjedovala, bio je Tamagoči, zbog kog sam imala traume...kada je uslijed nedostatka moje pažnje i vremena, jednostavno kolabirao. Imali smo jedan fiksni telefon koji je zvrčao toliko jako, da bi se čak komšija javljao misleći da njega traže. Sa njega je mama često zvala "policiju", jer svaki moj ispad je bio potencijalno hapšenje. Čekali smo vikend da u porodičnom okruženju odgledamo novu epizodu "Boljeg života". Mi nismo znali za "Farmu" i "Parove". Žmurili smo kada bi na tv-u vidjeli da se glumci ljube. Uzor su nam bili pisci, slikari i glumci. A ne starlete koje bi u nekom normalnom vremenu bile zatvorene u mentalnu ustanovu, ne bi li im mozak malo nabubrio uz odgovarajuću terapiju. Nosili smo sendviče za užinu i pili smo vodu sa česme. I niko se nije otrovao od česmovače koja je ponekad bila i slana i bljutava. Nismo znali za neke "Evian" vode, niti je ona bila statusni simbol. Pili smo iz šake, bez da dezinfikujemo ruke. I za divno čudo, bili smo zdravi. Nismo bili alergični na gluten, a nismo takodje znali šta je GMO hrana. I bili smo srećni. Do sumraka smo igrali žmurke i preskakali lastiš. Još imam izrezbarena koljena i ponosim se ožiljcima koji su jedino, osim uspomena, što je ostalo od nekog davnog vremena. Jedini bijeli prašak za koji smo znali, bio je Bivacin jer smo njime posipali junačke rane, zadobijene na "bojnom polju" ispred obližnje zgrade. I mi smo slavili rodjendane, ali na mnogo skromniji način nego današnja djeca. Nismo bili siromašni, ali prostor se zakupljivao samo za svadbe. Nismo znali za Armanije ili Luj Vitone. Obuvali smo se u butiku "Borovo" i svi smo bili jednaki. Naše Uggsice su bile cipele po 2 broja veće, sa debelim sirovim djonom, koje smo navlačili preko vunenih čarapa. Umjesto Pandore, nosili smo pletene narukvice od raznobojnih konaca, koje smo sami pravili. U školi ako nismo bili dobri, stajali bi u ćošku i naše mame i tate nisu zbog toga tužile učiteljicu i prijetili joj otkazom, već bi nam kući osmislili pristojnu kaznu, da dobro zapamtimo i zapitamo se da li vrijedi biti bezobrazan i neposlušan. Nismo morali biti najbolji u svemu, svak je trenirao ono što voli. Zaljubljivali smo se u glumce i pjevače, svjesni da smo još uvijek samo djeca. Kako se prave bebe, stidljivo smo odgonetnuli uz legendarnog Nikolu Koja. I lajali smo na zvijezde i maštali da se jednog dana i mi zaljubimo onako, za čitav život. I niko nam nije govorio da se zanosimo i da vječna ljubav ne postoji. Brakovi su trajali i nisu se ljudi razvodili zbog obične svadjice. Ili jer naprosto shvate da pored partnera i djece, žele probati nešto ludo u kasnim četrdesetim, kao što je to slučaj danas. Pisali smo spomenare, nismo imali fejsbuk. Razvijali smo fotografije i redjali ih u stvarnim albumima, a isčekivanje istih je bilo ravno tomboli. Nikada nisi znao da li ćeš ispasti kao nilski konj, žaba, bumbar ili punjena paprika. Pa i takve užasne, bile su nam veoma drage jer nismo znali za fotošop i filtere. Nismo imali mnogo, ali nam je to bilo dovoljno za sreću. Mazili smo pse lutalice i dijelili sa njima školsku užinu. Nisu nas učili da im kidamo šape ili ih ubijamo. Nismo zlostavljali drugove iz odjeljenja koji se razlikuju od nas po bilo čemu. Svi smo bili isti i svi smo bili složni. Primali smo neke normalnije vakcine i djeca nisu obolijevala od autizma ili raka.To je bilo jako rijetko. Naši roditelji su bili zdravi i nismo znali za strašne viruse koji prijete da unište naše srećno djetinjstvo. I nismo imali napade panike i anksioznosti jer nismo znali šta znači STRES. I sada, dok pišem ove redove, ne mogu da se ne zapitam šta se to dogodilo u ovih 20 godina? Ko je današnjoj djeci oteo srećno djetinjstvo? Ko je iskorijenio svo dobro ovog svijeta poželivši da nas pretvori u robote tankih živaca i zakržljalog srca? I da li ima ovome kraja, ili je kraj ovo što proživljavamo svakodnevno, gubeći razum, emocije i pojam o smislu života?
Toliko emocija dok čitam ovo...stvarno je bilo predivno ��
ОдговориИзбришиZao mi je sto moje dijete neće osjetiti ni delić ovoga, ali ujedno i zahvalna na baš ovakvom detinjstvu ��
Uvijek se rado prisjetim i još uvijek gledam stare serije i filmove jer me vrate u ono vrijeme. I meni je užasno žao što je ovo samo uspomena, te što naša djeca neće uživati u čarima odrastanja. Život će im proći ispred lap topa i ipada, uz lošh muziku i loše crtane filmove :/
Избриши