KAD SVE STANE U RIJEČ IL' DVIJE

Nikada ranije, moram priznati, nisam razumjela ona nedostajanja koja ne uključuju fizičku daljinu. Često bih se pitala kako neko može da ti nedostaje, a osjećaš njegov dah, čuješ mu glas, blizu ti je, da bliži biti ne može...a istovremeno dalek nekih milion svjetlosnih godina. 

Znate ono kad u djačkoj klupi, kujete planove o budućnosti. Smišljate kako će vam se zvati djeca, planirate zajednička putovanja, sve vam djeluje suviše jednostavno. A onda krenete odrastati naglo. 

Znate ono, kad ne vidjate nekog često, obaveze vas zovu, putevi vam se mimoidju, pa sa uzbudjenjem čekate ponovni susret koji se desi nakon par godina. A onda, kad ispijete kafu do pola, grčevito se hvatate za šećer, ne biste li makar malo utulili onaj gorak ukus u ustima. Ne znate šta nije u redu. Dok sladite kafu treći put za redom, smišljate šta biste je mogli pitati. Ona ista. Fizički ista, al' nije to ona. Ne smije se kao nekad, oči joj nemaju isti sjaj više. Imala je ona neke svoje borbe, svi smo ih imali, manje više. Na njoj su ostavile traga. 

Znate ono, kad vam je neprijatno jer nemate što reći, jer ste sve ispričali u pet minuta, a prošlo je mnogo vremena od poslednjeg susreta. 

I znate ono, dodje vam da je zagrlite...da zavapite

"Šta ti se desilo, kažiiii? Znaš da meni možeš sve da kažeš!" pa ipak odustanete. Ne kažete ništa. 

Ona gleda u daljinu, vi gledate u nju. 

Znate ono, kad vam se razgovor svede na stanje u državi, ne ostavljajući prostora šali i smijehu. Ona, koja pali treću po redu cigaretu, te konstatuje kako mnogo puši. Vi joj kažete kako ne bi trebalo. Smišljate šta još da je pitate. Imate tremu, kao da razgovarate sa neznancem. 

A nekad ste imale pregršt tema za razgovor. Sada samo praznina.

Znate ono, kad vas zaboli negdje oko srca, teško vam je zbog nje jer vidite da nije srećna. A teško vam je zbog sebe, jer gubitke loše podnosite. 

Znate ono, kad u očima prijatelja kog iskreno volite, jednog dana ugledate stranca. 

A niko od vas nije kriv. 

Krive su okolnosti. Sudbine. Pogrešni partneri zbog kojih više nikom ne vjeruje. Krive su godine koje je podsjete da se još nije udala. I banka koja je svakog prvog u mjesecu podsjeti da ovo nije onaj život koji je ona zamišljala. Krive su godine lutanja po svijetu, koje su joj proširile vidike, te danas ne može da se skrasi u palanci. Krivi su snovi koje nije uspjela ostvariti. 

Svi do jednog su krivi što nje koju volim, danas više nema. 

I družila sam se... I mnogo puta prеkidala prijateljstva. 
Odlazila sam I оdlazili su od mene. I nikada na meni to nije ostavilo traga. 
Razočаrali su me takodje. Mnogo, mnogo puta...al' je najveći problem što ona nije nikada. Samo je postala daleka.

Meni, drugima, роnajviše sebi...