OLOVNO NEBO SARAJEVA

Prosula je svoje godine po mekoj postelji. Šepurila se pod sijenkom mjeseca i palila treću po redu cigaretu.
- Znaš, nije ovo za mene - prozborila je, dok je žudno uvlačila dim.
Uvojci su skrivali njena gola njedra, dok  je zamišljeno gledala u daljinu i ćutala. Ćutao sam i ja, jer nije mi ništa padalo na pamet. Ništa što bi prekinulo tu neprijatnu tišinu. Najednom zvuk sirene u daljini.
- Ponovo će nas bombardovati... - kaže. - Nema budućnosti ovdje...
Žicnulo me oko srca, ne zbog rata. Ne plašim se ja metaka, jer jednom svakako kraj će doći. Ja se samo plašim nedostajanja. To bih već teško mogao da podnesem. Ne plašim se ja svog porijekla, rat je od nas stvorio krvnike. Do skoro nije važno bilo je l' Allah ili Bog. Mogu ga nazivati kako hoće. Nije on stvorio ovaj razdor medj nama. Stvorili su ga ljudi. Zvijeri, tačnije. Juče je poginuo Samir, raznijela ga bomba dok je prelazio ulicu. Išao kupiti hljeb djetetu koje je čekao 10 godina. A koje ga se neće ni sjećati. Zaboljelo me je, boli pod lijevom stranom, peče da crkneš. A ćutim, šta ću. Goran odselio u Pančevo kod neke rodbine, nije smio doći da se pozdravimo, sad smo na suprotnim stranama navodno. Do juče smo skupa išli kod nane na tufahije, danas nane nema, a nema ni nas. Gadan ovaj rat, tjera da mrziš bez razloga. Ne ide to tako stari. U meni nema te gorčine, tog bijesa i želje za uništavanjem. Proključala Miljacka od bolnih jauka što nadjačaše ove zloslutne sirene. Ne znam stari, ne znam kuda ovo vodi...dok vodim monolog sa samim sobom, ona i dalje ćuti i zuri u daljinu. O čemu misli? Možda je ovo posljednje veče, možda odbjegne nekud, a možda i mene raznese bomba dok budem išao za hljeb.
- Volim te - kažem...svjestan da ujutru možda već kasno bude. Nasmiješila se, ništa nije rekla. I dalje je ćutala i razmišljala o nečemu.
- Idem do mojih, al' vratiću se ujutru.
Opekla me je usnama poput koprive. Dugo sam te noći dodirivao to mjesto, pa poput nje i ja posmatrao mjesec koji je uplašeno osvjetljavao moj nedužni grad što se ruši.
Jutro je mirisalo na metke i krv. Na 20 okruglih ljeta koja su se prolila po obližnjem trotoaru kao po mojoj postelji one noći. Uvojci  rasuti po prašnjavoj cesti i pogled kog više nema. Uvijek te stignu stvari kojih se prokleto plašiš. Nedostajanje, puca u mene svake večeri a nikako da me ubije. Bombarduje me svakog jutra a uvijek ga preživim. Živote, prokleta lažljiva kučko. Nisam se umivao od one večeri, bojim se zaboraviću toplinu usana koje su sada hladnije od leda. Ponovo sirene u daljini, al' ovog puta zurim u prazno sam. Njen pogled se izgubio onog jutra na prašnjavom trotoaru, dok je uplašena koračala do mog stana. Ugasile ga bombe, kao što ugasiše i naš nesretni grad od kog ne osta ništa. A ja...Ja čekam. Čekam voz metaka da me odveze do nje. Nje, koja sada sanja neke ljepše snove.