DRAGE MAME I TATE,SJETITE SE SARE...

Saru sam upoznala prije par godina. Kada je pokušala da me odžepari i kada je za uzvrat dobila šamar. Zatim je počela da plače i da se izvinjava. Pitala sam je, onako ponešena gnijevom, šta imam od njenog izvinjenija, a ona je samo ćutala. Na moju grubu konstataciju kako bruka roditelje i sebe, izustila je da njima to nije ni važno, dok se posramljeno borila da ne zaplače. Zainteresovala me ta mala buntovnica koja je do prije par minuta htjela da mi ukrade i zadnje pare koje imam kod sebe. Neki vrag mi je vilenio po mislima, i bio uporan u tome da sazna nešto više o njoj. Popile smo kafu, zatim i drugu. Sve vrijeme je pričala, dok su se moje suze slivale u potocima. Sara je jedna od one djece koja su ispaštala nečije hirove. Ona je proizvod dva egoistična bića koja su zajedno sa papirima za razvod, potpisali njenu presudu. Odrasla je sa ocem koji se oženio nedugo nakon razvoda, a majka...preudala se i započela novi život. I svi su bili ispunjeni, i svi su imali nekog. Samo je ona tumarala i tražila utočište za svoju mladu, a već ranjenu dušu. Bila je sama na svijetu, izdata od onih koji su joj bili najpotrebniji. U svom tom ludilu je završila na psihijatriji jer je jednog kišnog novembra odlučila da sebi okonča muke. Ipak, nije bilo njeno vrijeme da ode.
Ona nikada nije slavila rodjendane i nikada nije otvorila poklon namijenjen njoj lično. Nikada nije morala da javi da će kasniti kući, jer to nikome nije ni bilo važno. Nikada nije potražila utjehu kada se osjećala loše, jer je naučila da sama sebi bude rame za plakanje. Maštala je o nekom boljem životu u kom će nekome biti bitna. U kom će neko da je voli takvu, buntovnu i ludu. Željnu svega. Ponajviše zagrljaja i topline. Slušam je i pitam se, kakvi smo to ljudi? Da li smo rodjeni sa srcem od čelika?
Ovo nije priča o Sari...ovo je priča o svoj djeci ovog svijeta koja su prepuštena sebi. Znate, drage mame i tate...oni nisu htjeli da se rode. Nisu birali ništa, samo su željeli da budu nečija djeca. I da imaju normalan život. Da ih neko poljubi za laku noć. I ispriča im bajku. Da ih zagrli i kaže da će sve biti u redu. Da ih nauči kako da postanu uspješni ljudi.Da ih bodri kada im je najteže. I vrati sa slijepe staze. I znate šta dragi roditelji? Vaša djeca nisu kriva što su odabrala pogrešan smjer. To je vaš lični neuspjeh. Vaš lični poraz. Možete vi otići milion milja daleko, ali nikada ne možete pobjeći od istine. Onog trenutka kad ste svom djetetu okrenuli ledja, svoja stopala ste uprljali u močvari grijeha. I otisci su svuda. Ne postoji voda koja ih oprati može. Svjesno ste porušili nečije snove i ugasili žar i želju za životom. Svjesno ste jedno malo srce pretvorili u led. I naučili ga da odraste kada za to nije bilo vrijeme. Nemojte plakati, jer to ne mijenja ništa. Jer djeca nisu igračke koje zamjenjujete novim kada vam to padne na pamet. Svi vi, koji ste iza sebe ostavili jedno maleno biće da biste na novom
mjestu, sa nekim novim, izgradili život iz bajke...zapitajte se ponekad, da li ste dostojni riječi MAMA ili TATA, kada vam ih uputi neko, ko nije ni svjestan kakvi ste zapravo.