PRIČA O NAMA

Davno je bilo... još bijah zelen poput komšijskog oraha koji se razgranao pokušavši možda na taj način da sakrije svoju nesigurnost. Nikada nisam vjerovao u sebe, možda je to moja najveća mana. Često sam bio inicijator prekida i rastanaka, mada ni sâm nisam shvatao zašto. Postojalo je u meni to nešto što me štipa, grebe...uvijek kada bih okusio sreću makar i vrhom jezika. Ubrzo bih na kap šećera dodao deset kapi otrova koji bi preplavio moje tijelo gorčinom. Nikada nisam smatrao da sam loša osoba, ali nisam shvatao konstantnu potrebu za uništavanjem onih koji me vole.
1961 godina je po mnogo čemu bila interesantna. Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Jurij Gagarin je otputovao u svemir. Umrli su Ernest Hemingvej i Karl Jung. Rodili se mnogi, više ili manje bitni. Medju njima i ONA. Par ulica dalje, odzvanjalo je nebo nad Mostarom. Uvijek je bila glasna i nije dozvoljavala da ostane neopažena. Zvala se Hana. Iliti vladarka kao što joj i ime kaže. Umjela je da osvoji i najtežu tvrdjavu od srca, samo jednim pogledom. Nije mi dugo trebalo da shvatim da bez nje ne mogu zamisliti jutra. Hana je bila ono sunce što se probija iza tamnih oblaka. Svjetlost koja razbija najtamnije noći. To ljeto '80-te je bilo samo naše. Mostarske ulice su odzvanjale od našeg smijeha, dok sam je nosio pijanu od ljubavi. Volio sam je onako kako se voli prvi put u životu. Sa svojih nepunih 20 ljeta. Pa ipak, potreba za uništavanjem sopstvene sreće je bila jača. Te julske večeri je bila neobično tiha. Samo je uzela moj dlan i grčevito ga prislonila uz svoj trbuh. Znao sam da ne valja. Makar sam tada mislio tako. Još smo bili nezreli za sve te stvari, a ni sâm nisam mogao finansijski da hranim još jedna usta.
- Prerano je za to, imaćemo vremena - izgovorih tiho, dok su se biseri iz njenog oka kotrljali po bijeloj bluzi. Već ujutru sam se pokajao, te stisnuo zube i kazao sebi da mi to možemo. Nije bila kod kuće. Nije bila ni u našoj maloj kafeteriji na uglu. Nije bila u parkovima...kraj rijeke...ne, nije bila tamo. Trčao sam izbezumljen želeći da je nadjem, al' što sam više tražio, sve mi je više izmicala. Već sam bio lud od brige, kad me Emir presrete. Tajfunski mi je ugurao polupoderan papir u očajnu šaku, ošamario me pogledom i otišao. Znao sam da ne sluti na dobro. Naslonio sam se na obližnju kapiju i upijao slova sa poderane hartije.
"Znaš Marjane, maštala sam da jednom imam porodicu. Da se budim kraj nekog ko će me istinski voljeti. Da naša djeca budu naš svemir. Da u očima sina ugledam čovjeka kojeg volim. I da zajedno stvorimo sve što se čini nemogućim. Jer za pravu ljubav je uvijek pravo vrijeme. I znaš Marjane, do noćas sam bila sigurna da si taj čovjek ti. Da bi bio spreman sa mnom osvojiti svijet. Medjutim, mi žene smo pomalo smiješne koliko idealizujemo stvari i osjećanja. Mada sam bila spremna zakleti se da vrijedi...Kad ovo budeš čitao, ja ću već biti daleko. I nemoj se usuditi da me tražiš, jer ništa tvoje nema kod mene. I kada pronadješ onu sa kojom ćeš moći sve, nemoj da je uništiš, jer napuklo srce nikada u potpunosti ne može zacijeliti."
Znao sam da sam tog trenutka izgubio sve što sam ikada volio. I nije mi preostajalo osim da skočim u Neretvu, da me proguta prokletog i ugasi moj krik. Al' to bi bio dokaz moje slabosti, protiv koje sam se toliko grčevito borio. Vrištao sam bez glasa, danima sam nepomično ležao u uglu sobe, na njenoj strani kreveta. Godine su prolazile i ništa novo nisam saznao o njoj. Često sam sanjao našu kćer kako mi uplakana pruža ruke. Imala je njene oči i rupice na obrazima. Budio bih se okupan znojem, te budan čekao jutro. Nisam se ženio, iz straha da ne uništim još jedan ili dva života, jer valjda nisam znao drugačije.
Skoro sam saznao da je umrla...iznenada. Napuklo srce se umorilo, a moje je umorno već odavno.  To je bio drugi put da sam plakao, jer nakon onog pisma sam zaledio suze, te sam mislio da je to zauvijek. Kažu, bila je udata za nekog Sašu, u Novom sadu. Nisu imali djece.
Pitam se često, šta bi bilo da je ostala? Da smo pokušali osvojiti svijet? Da li bismo uspjeli u tome? Ili je ovaj scenario ispisan davne 1961? Pitam se dok čekam svoj red. Možda ću tada imati prilike da ispravim stvari, te budem zauvijek kraj nje i našeg nerodjenog djeteta, koje je bilo voljeno više nego što je mogla da pretpostavi ikada...