Bila jednom jedna mala ptica po imenu Frida, rodjena u predivnom vrtu. Živjela je u zlatnom kavezu, okružena drugim pticama koje su svakodnevno poput nje, razdragano pozdravljale novi dan. Bile su zadovoljne životom u krletki, mada bi često zajedno gledale nebo, opčinjene njegovim tirkiznim tonovima. I Frida je znala ponekad da se zagleda u daljinu, razmišljajući kakav li je život van te predivne bašte. U njoj su se strastveno preplitali nemir i želja za avanturom. Slušala je razne priče o tim dalekim zemljama koje su joj bile tako nedostižne. Jednog dana, upravnik vrta odluči da nagradi malenu pticu, te reče: " Leti visoko, kuda te krila budu vodila, udahni slobodu i osjeti mirise nekih drugih vrtova. Ali moraš mi obećati da ćeš se vratiti nakon godinu dana, te drugim pticama pjevati o onome što si doživjela". Uzbudjenje koje je osjetila bilo je pomiješano sa strahom od nepoznatog. Pribojavala se da će njena krila biti premala za tako veliki svijet. Ipak, sledećeg jutra odluči da se vine u visine. Cvrkutom su je pozdravile ostale ptice, potajno se nadajući da će i one jednom osjetiti čari slobode. Letjela je Frida uzbudjeno. Osjetila je ukus jesenje kiše, svježinu prvog snijega, miris proljeća, te vrelinu ljeta. I u njenom malom vrtu su se smjenjivala godišnja doba, ali nikada ih ranije nije osjetila na taj način. Zaljubila se u gradove, u zelena polja i nepregledne pašnjake. Zaljubila se u vrelinu asfalta i ljude koji užurbano koračaju negdje. Osjetila je strujanje krvi koja je tajfunski tekla njenim malenim tijelom, te se pitala kako li je živjela ranije, u svoj toj monotoniji sigurnog života pod zidinama zlatnog kaveza? Susrela se sa velikim orlom koji joj nije poželio dobrodošlicu, te naučila kako da mu se suprotstavi, iako je bila tri put manja od njega. Naučila je kako da savlada životne prepreke i da samostalno leti, kuda je krila vode. Na dalekom putovanju je upoznala mnoge ptice, koje su poput nje letjele ka slobodi. I prolazili su dani. Prolazili su mjeseci i konačno se navršavala godina od njenog prvog putovanja. Znala je da mora ispuniti obećanje, te se vratiti u svoj mali park, koji joj se nikada nije činio manji. Cvrkutom su je dočekali uzbudjeni prijatelji, očekujući da čuju njena iskustva. Medjutim, po povratku u svoje skrovište, Frida je shvatila da više nije ista. Njena krila su bila prevelika za onaj mali kavez. Više nije mogla cvrkutati kao nekada, jer se osjećala kao zarobljenik u vlastitom domu. Drveće joj se činilo suviše ogoljeno, trava nedovoljno zelena, te cvijeće suviše "mrtvo". A nekada je to bila njena oaza mira, te nije željela da je napušta. Druge ptice su uočile promjenu, ali nisu mogle da shvate Fridu. Nisu znale o kakvoj to slobodi pjeva, kada i one lete vrtom svakodnevno. Željele su onu staru Fridu, ali im je ona bila daleka milion svjetlosnih godina. Često je provodila noći budna, te gledala svoje stare prijatelje, zavidjevši im što nisu vidjeli čari velikog svijeta. I često bi osjetila kajanje što se onog jutra vinula u visine, te proširila svoje vidike i spoznala draži slobode. Da nije otišla, njena krila bi i dalje bila majušna, sposobna da prelete samo dobro poznati vrt...I ne bi se osjećala zarobljenom, jer bi njeno oko bilo sposobno vidjeti samo ono što ga okružuje. Ali ona je na svom čudesnom putovanju rasula svoju dušu i srce u tim dalekim gradovima, zbog kojih više nije bila ista. Jer ko se jednom odluči za let u nepoznato, taj više nikada ne može obuzdati svoja krila i vidjeti stvari na isti način.
Kad jednom raširiš svoja krila,
te spoznaš čari dalekog svijeta, ono što nekad domom si zvao, krene da guši i da ti smeta.
Svuda ti usko i jednolično,
stalno te nešto štipa i grebe.
Htio bi naći bar nešto slično,
al' najteže je pronaći sebe.
Коментари
Постави коментар