ŠTA ĆE REĆI SVIJET

Stvoreni smo sa čulom govora, kom se od rane faze našeg djetinjstva poklanja nevjerovatna pažnja. Prva riječ je trenutak koji se prepričava i veoma značajan dan za cijelu porodicu. A onda krenemo odrastati, pa dodje period kada naše mame nemaju toliko odgovora koliko mi imamo pitanja. Zatim krenemo stvarati prva prijateljstva još uvijek nesvjesni sebe i drugih, pa se često vratimo iz škole uplakani zbog nečeg što nam je upućeno, a što ne želimo čuti. I tako, još od malih nogu mi prihvatamo tudje mišljenje suviše lično i težimo da se uklopimo u sredinu "da se ne bi pričalo". Sputavamo sopstvene želje i sviramo po komadu koji se smatra adekvatnim za jedan skladan život. Važnije nam je mišljenje neke nebitne persone, nego vlastito zadovoljstvo. A nismo svjesni da je čovjek stvoren da vidi i čuje i da je govor njegova duševna hrana. Nismo svjesni da će uvijek postojati neko kome se ne dopada naš pravac i život koji vodimo. I da će uvijek postojati neko ko priča loše o drugima, jer time hrani vlastiti ego. Pa zar zbog nekog ko je izabrao da u svojoj biografiji, umjesto uspjeha niže tračeve, mi sputavamo vlastite snove? Zbog nekog ko ne vidi naš kvalitet ma koliko se mi trudili? Snovi ostaju snovi iz straha od tudjeg mišljenja, a sitni i ozlojadjeni ljudi će nas osudjivati, makar bili i najbolji. Uvijek će postojati neko ko će se truditi da degradira našu ličnost i uprlja naše samopouzdanje gnusnim riječima. One imaju težinu samo ako su dobronamjerne i iskrene. Sve ostalo nestaje s' prvom kišom, utopljeno u bari želja koje nismo ostvarili zbog mišljenja drugih.