DESET GODINA JE PROŠLO KAO TREN
Godine se nanizale poput kristalnih perli na ogrlici jedne generacije. Vrijeme protutnjilo pored nas. Mislima plove uspomene sa maturske večeri, kada smo se uz čašicu zaklinjali da ćemo za nekih deset ljeta ponoviti sve ovo. Maštali smo o budućnosti, grlili se uz zvuke gitare i plakali tiho dok je u pozadini neko pjevušio riječi "I ko zna gdje...i ko zna kad..."
Prepuni snova, tek punoljetni sanjari, zagazili smo u svijet odraslih.
Ostavili smo iza sebe velika drugarstva i prve ljubavi. Školske klupe pokvašene suzama, koje su imale strpljenja za sva naša umjetnička djela i sve one potpise, koje smo urezivali pažljivo, valjda iz bojazni da nas nikada ne zaborave. Napustili smo neke stare dnevnike koji su svjedoci da smo jednom, u staroj školi "Danila Kiša" i mi kovali svoje snove. I stare prozore na kojima je još uvijek trag naših očiju, skriven u prašnjavoj deceniji koja je za nama. Ostavili smo i onu prastaru zelenu tablu, izlizanu od slomljene krede. Danas po njoj neke nove generacije ispisuju svoje nade. I posivjele zidove koji su svjedoci svih onih "velikih" tajni. Okrenuli smo ledja i školskom dvorištu u kom smo zapalili prvu cigaretu, te umornim hodnicima koji još odzvanjaju od našeg smijeha. Napustili smo svoje odjeljenje i sve one ljude koji su nam četiri godine bili porodica. Niko nas nije pitao da li će nam nedostajati sve to. Prepuni strepnje otplovili smo svako svojom ladjom ka nekim svojim svjetovima.
Mnogi od nas su sreću pronašli daleko odavde, mnogi su postali ono o čemu su sanjali nekada...u maloj klupi jedne stare škole koja nas je prije deset godina ispratila na važan put. Danas smo ponovo tu, u znatno manjem broju, sa novim životima i starim sjećanjima. Što bi rekao Balašević " Dolaze svi maturanti, al' će neki neke teško poznati".
Ostavili smo iza sebe velika drugarstva i prve ljubavi. Školske klupe pokvašene suzama, koje su imale strpljenja za sva naša umjetnička djela i sve one potpise, koje smo urezivali pažljivo, valjda iz bojazni da nas nikada ne zaborave. Napustili smo neke stare dnevnike koji su svjedoci da smo jednom, u staroj školi "Danila Kiša" i mi kovali svoje snove. I stare prozore na kojima je još uvijek trag naših očiju, skriven u prašnjavoj deceniji koja je za nama. Ostavili smo i onu prastaru zelenu tablu, izlizanu od slomljene krede. Danas po njoj neke nove generacije ispisuju svoje nade. I posivjele zidove koji su svjedoci svih onih "velikih" tajni. Okrenuli smo ledja i školskom dvorištu u kom smo zapalili prvu cigaretu, te umornim hodnicima koji još odzvanjaju od našeg smijeha. Napustili smo svoje odjeljenje i sve one ljude koji su nam četiri godine bili porodica. Niko nas nije pitao da li će nam nedostajati sve to. Prepuni strepnje otplovili smo svako svojom ladjom ka nekim svojim svjetovima.
Mnogi od nas su sreću pronašli daleko odavde, mnogi su postali ono o čemu su sanjali nekada...u maloj klupi jedne stare škole koja nas je prije deset godina ispratila na važan put. Danas smo ponovo tu, u znatno manjem broju, sa novim životima i starim sjećanjima. Što bi rekao Balašević " Dolaze svi maturanti, al' će neki neke teško poznati".
Mnogi od nas se više ne prezivaju isto, mnogi drugačije izgledaju, al' svi u srcu nosimo iste uspomene. Generacija 2007 nekada bezbrižni srednjoškolci, danas odrasli ljudi. U pozadini čujem "Nemam ja onih 18 godina da bih opet sve iz početka".
Ja svakako nisam došla da vratim vrijeme. A sve i da mogu, ne bih se vratila na početak, jer on više nikada ne bi bio isti. Ja samo želim da oživim uspomene koje spavaju u mom srcu. Da im ne dam da izblijede i da ih spasim od godina koje ih gaze bez pitanja.
Коментари
Постави коментар