TROUGAO BOLA

Nije samoća buditi se sam u velikoj postelji. Ni jedan tanjir na stolu, te jedna čaša, koja pamti otiske samo tvojih usana. Ne prijatelju... Samoća je buditi se kraj nje daleke hiljadu svjetlosnih godina. I grliti je, a znati da je tudja. Onaj ko se budi sam, spreman je na nove avanture. On ih strpljivo čeka. Ja svakodnevno proživljavam samoću, dok se topla migolji u mojoj  postelji. I miriše...Na daljinu. Na bol. Na nemanje. Ne mogu da odem prijatelju, nemam ja hrabrosti za to. Sto put sam je prokleo istovremeno moleći Boga da je čuva. Nije moja ni bila nikada, jer prisustvo ne znači pripadanje. Oduvijek sam morao da se borim sa vjetrenjačama njene prošlosti. Koja uzima moju sadašnjost, bez imalo stida. Oduvijek je bila tudja, noseći okove njegove požude oko nejake šake. Mi nikada nismo poput ostalih parova zurili u daljinu, opijeni trenutkom i ljubavlju koja nas prožima. U tim momentima, znao sam da je odlutala negdje. Da ga traži dok zlatne uvojke rasipa po mom ramenu. A šta sam mogao prijatelju? Trougao bola uvijek pokvari najbolje trenutke sa njom. On je nikada neće voljeti onako kao što ona očekuje, ni ona mene onako kako bih ja želio. Šta drugo ostaje osim da progutam njega, mada je onaj najveći, najteži zalogaj koji ti pritiska želudac poput kamena. Šta mogu osim da zažmurim, mada me svaki treptaj probada poput najoštrijeg noža. Da nastavim dalje, bez nje...mogao bih. Ali noge lijene, ne žele ni korak. I tako prodje život u nemanju one koja spava u mom naručju. Ali neka. Meni dosta, makar da je gledam snenu. Dok sanja onog koji nikad neće pripadati njoj. Dušom i srcem, baš kao ni ona što ne pripada meni.