Merkurova_kći

"Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu..." reče jednom divna Desanka Maksimović.  A ja bih u svojoj verziji napisala: Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, ljudi su snimali cipele, torbe, kačili iste na Instagramu. Kompleksi vrište iz svakog posta, a Coco Chanel sa neba gleda.  Pita se kada će biti dosta, jer ista dama nema za 'ljeba. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje samo novac bijaše važan.  Gdje svako živješe luksuzan život, iako često potpuno lažan. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje žensko bijaše kučka prosta.  Gdje gole grudi i dupe golo, vrišti mučno iz svakog posta. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje maske skrivaše lica ljudska.  Gdje mjesto duše bijaše kamen, a od srca gdje osta ljuska. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje se zbog drugih živjelo često.  Gdje četa mladih onlajn ludaka, bijesno hrli da uzme prijesto. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka, gdje se intima prodaje lako. 

Još od malena sam se gnušala onih ljudi koji osudjuju sve što se ne uklapa u njihove standarde. Od malena sam maštala da odem u svijet, medju ljude bez predrasuda. I uvijek bi me steglo oko srca kada bih čula kako staru komšinicu zovu Mira Perova. Pero je već odavno bio pod zemljom a Mira je za njim nosila crninu nekih 20 godina. Jer ona je Perova i naš mentalitet ne bi mogao da podnese da ona poželi proživjeti starost u crvenoj haljini i bez marame na glavi. Mira je morala da svima pokaže da je sa njim umrla i ona. Jer nije bilo dovoljno što pati u sebi. Ljudi su morali da vide koliko ona kopni. Imala sam tako malo godina a nisam mogla shvatiti zbog čega je toliko važno šta okolina ima da kaže. Od malena sam bila u grču kada bih vidjela ljude u odjeći koja asocira na žalost, jer bi na taj način poznanici znali, da nisu zaboravili preminulog. Jer ti kad nakon 40 ili 365 dana skineš "uniformu" po kojoj te svi prepoznaju, automatski skidaš i tugu sa sebe. U našem društv